A kaj ti možeš s tim malim ručicama…
piše: Amira Mašović
Juni “92. nađosmo se u Zagrebu. Protjerane iz Grapske, mama sestra i ja mjesec dan živjele smo kod predivne Jasminke i Mejre Čelić (nikad dovoljno zahvalnosti njima za pažnju i gostoprimstvo).
Otac je izubijan pušten iz dobojskih logora i odlučio je da nas vodi za Zagreb. Već je bio penzionisan pa smo se zaputili tragom još jedinog izvora za preživjet, babine penzije koju je primao iz Hrvatskog penzijskog fonda.
Kruge 91-Trnje, postala je naša nova adresa. Mala sobica u tavanu zamjenila je našu kuću u Grapskoj.
Teški su bili ti prvi dani u Zagrebu. Imaš samo sebe i svoj goli život, čak ni čašu da se napiješ vode sa česme u dvorištu tih prvih dana nismo imali.
Predivne gazde teta Beba i čika Rudek, komšija Slavek i teta Slavica i predobra baka Marija, pomagali su nam koliko su mogli od svog skromnog pokućstva, ali su nas uputili i na njihovu crkvu i samostan, jer su imali saznanja da tamo djele pomoć za izbjeglice.
Otac i majka su otišli u Crkvu “Krista kralja” u okviru koje je bio i samostan časnih sestara iz reda Dominikanki. Prvi put sam tada čula za taj red, časne sestre su nosile bijele habite i kretale se graciozno kao labudice.
U Karitasu su ih primili vrlo ljubazno izvršili registraciju i dodjelili kartone za pomoć.
Časna sestra Damjana, zainteresovala se za našu sudbinu, čim je prvi put vidjela moju majku.
Kada joj mama ispričala u kakvim uslovima živimo i da nemamo ništa, milosrdna sestra je ponudila mami da dolazi da pomaže tu nekoliko dana kada raspakuju i slažu robu za izbjeglice, kako bi nam mogla uzeti neophodne stvari.
Tog vrelog junskog dana roditelji su se vratili iz Karitasa sa torbama hrane i higijenskih potrepština dovoljnih za narednih 21 dan, nakon koliko smo ponovo imali pravo da podignemo sljedovanje.
Sutradan ujutro mama se rano digla i otišla u Karitas po dogovoru. Bila je iscrpljeno od patnje koju smo doživjeli, a posebno zbog brige za devetnaestogodišnjeg sina koji je ostao u zlikovačkim logorima. Stalno je plakala i bilo vrlo nesretna.
Oko podne, majka se pomolila blijeda kao zid i uplakana. Kada su to jutro u Karitas po humanitarnu pomoć došle majke iz Vukovara u crninu, slušajući njihova stradanja, mama se potresla tako jako da joj je pozlilo.
Časna Damjana je umivala i poslala kući.
Upitala sam mamu hoće li ići sutra ponovo jer nam ništa nije donijela, ona je samo odmahnula glavom nemoćno, bila je isuviše iscrpljena.
A imali smo priliku donijeti neophodne stvari, za koje nismo imali novca da ih kupimo.
Ništa nisam rekla mojim roditeljima, izašla sam na ulicu, napitala gdje se nalazi crkva i zaputila se tamo. Bilo je vrijeme podnevnog odmora, dvorište je bilo pusto, uredni travnjaci pokošeni, a mir se širio naokolo. Pitala sam domara, kako mogu pronaći časnu Damjanu, on me je uputio u nisku zgradu.
Pokucala sam na jedna odškrinuta vrata i provirila unutra.
Vidjela sam tada milu staricu, sitnog lica i veselih očiju, kako sjedi umorna i pijucka čaj iz plastične čaše.
“Izvoli, uđi mali vraže, za kaj se tak tiho prikradaš, uplašila si me.”
“Ja se izvinjavam, žao mi je ako Vam remetim odmor. Zovem se Amira, kćerka sam od Šefike, one žene iz Bosne kojoj ste pružili pomoć. Ona vam je danas pomogala u magacinu, pa sam Vas htjela zamoliti ako ja mogu umjesto mame, ona se ne osjeća dobro.”
Umilna časna spustila je svoje naočale na vrh nosa i ispitivački me odmjerila.
Ustala je i prišla mi, pomilovala me po licu (imala sam tada pedesetak kilograma) uzela je moje ruke i gladala ih samilosno.
“Mirice, a kaj ti možeš da radiš sa tim malim, mršavim ručicama”.
“Časna, molim Vas.”
“Dobro, dobro mali mršavi vraže, zamolit ću časnu majku.”
“Odi sad, doma da se odmorim i dođi u tri sata danas i jedi nešto nemoj da i tebi pozli”
Vratila sam se ponovo u tri sata, tu je bilo nekoliko mladih žena izbjeglica: Janja iz Zavidovića, Sabina iz Prijedora, Višnja iz Petrinje, stara Hajra iz Mostara. Iz mračnog podrumskog magacina iznosile smo kutije u predsoblje tu smo razvrstavale u tri prostorije. Kutije u kojima je bila samo odjeća, nosile smo u dugu prostoriju koju je časna zvala “butik”, obuću smo odvajale u malu sobicu koju je zvala “aula”, a posteljine, deke, posuđe i sitno pokućstvo (pegle, fenovi, rešoi, kuhala i sl) nosile smo u glavnu prostoriju.
Kada iznesemo dovoljno robe i razvrstamo, onda smo slagale na police.
Mene je časna pridružila Hajri, na muškom odjeljenju. Vadile smo robu iz kutija i pomalo razvrstavale u police. Roba je bila polovna iz Austrije i Njemačke, ali vrlo kvalitetna i uredna.
Odmah sam primjetila da ima dosta finih odjela i sakoa. Hajra ih je slagala na policu.
Kada bismo imale neku jaku šipku da pružimo između dvije police na suprotnim zidovima i vješalice mogli bi ta fina odjela objesiti da se ne gužvaju. Rekla sam to časnoj, kroz nekoliko minuta domar došao izmjerio dužinu i donio željeznu šipku, časna je za njim vukla punu kutiju vješalica.
Lijepo sam složila odjela na vješalice i poredala po veličinama. Tako isto i košulje. Donijela sam male kutije u koje sam složila čarape i unutrašnji veš i sitne asesoare ( maramice, kravate, šalovi). Majice kratkih rukava posebno, dugih, džempere.
Višnja je slagala dječiju odjeću u police preko puta muške odjeće. Bila je mlada, crvenokosa majka dvoje djece, a muž joj je bio na ratištu oko Knina, Sabina je bila divna pravnica iz Prijedora, u Zagreb je izbjegla sa dvije kćerkice, a muž je ostao u logoru nije imala nikakvih vijesti o njemu. Janja je izbjegla iz Zavidovića sa djecom se sklonila kod sestre koja je bila časna sestra, a muž je ostao u Bosni.
Časna bi povremeno provirila iz prostorije preko puta u kojoj je slagala pokućstvo i dobacila nam po koju veselu upadicu. Oko šest sati smo završile slaganje, čistile i brisale kamene podove, kada je u “butik” ušla časna Damjana u pratnji časne majke Imelde Cindrić.
Pružila sam ruku i predstavila se ozbiljnoj ženi.
“Časana majka, htjela sam da dođete da vidite, kako je Mirica sredila muško odjeljenje, ko bi rekao da ona to može sa ovim mali ručicama. Molim vas da ostane s nama da radi, sirotica nema ništa, sve su im zapalili.”
Gledala sam strogo lice, časne majke i nisam se usudila ništa da kažem.
“Jako lijepo, uredno, pregledno, može ostati.”
Časna Damjana mi je veselo namignula dok je ispraćala časnu majku na vrata.
“Ženice, idemo piti čaj i zasladiti se, zaslužile smo.”
Iz velike termoske nasula nam je čaj i stavila u njega po veliku kašiku meda u svaku čašu, otvorila je kutiju suhih keksića i velikodušno nas počastila.
Ostala sam u Karitasu puna tri mjeseca, uživala veliku podršku i pomoć časnih sestara, sve dok Senad nije došao po mene, zaprosio me, zaručio me malom zlatnom burmom u Gradskoj kavani na Trgu Bana Jelačića i kao svoju buduću suprugu odveo u Bosnu u vihore rata…
Zašto danas ovo pišem? Želim ovom pričom da pozovem na pažnju prema našim sugrađanima katolicima, čestitim ljudima, kojima ovaj grad i ova zemlja jednako pripada.
Ne smijemo dopustiti da nam političke zamke i podkusurivanja zamagle oči i dodatno otruju naša ranjena srca, budimo sposobni napraviti razliku i uvijek i u svakoj prilici prepoznati ljude.