KAD JE ZID PRED TOBOM

Jednom sam pročitala da djeca ili duše biraju roditelje. Ja sam sretna što su moji dečki izabrali mene.

Pismo jedne majke čiji sin ima cijeli niz ozbiljnih dijagnoza …Asperger, astma, govorna mana, srčana mana, Tibia vara, PTSP …a iza drugog je teška borba s epilepsijom …

Nedavno sam pisala o mom Junaku. Sada je Junak pred novim izazovom.

Naime, dijete s poteškoćama mora isto kao druga djeca upisati srednju školu. Mene je uhvatila neka groznica, strah …baš smo se navikli na osnovnu školu.
Imamo sreću da je Junak ušao u srca svojih profesora koji su se zauzeli za njega i često s njim vode razgovore vezane za njegova zanimanja, naučne činjenice.

Jednom mjesečno idemo kod jednog psihologa, divnog čovjeka, koji s Junakom odigra partiju šaha i priča s njim kao sa starim znancem. Kada smo prvi puta bili kod psihologa mene je sunce ugrijalo jer sam prvi put upoznala osobu koja je razumjela i sa oduševljenjem slušala zapažanja moga Junaka. Nakon prvog susreta Junak mi je rekao: „On me pročitao kao knjigu”, na što sam se ja nasmijala.

Prošlu srijedu sam odvela Junaka na dogovoreno testiranje za srednju školu. Trajalo je sat i pol. Nakon testiranja smo imali razgovor sa stručnim osobama koje u sklopu Zavoda za zapošljavanje pomažu u profesionalnoj orjentaciji. Oduševljena sam pristupom i ljubaznošću cijelog tima. Prve riječi mlade voditeljice su bile: „Junak je pokazao iznadprosječnu inteligenciju „ , a ja ponosna na njega i sretna.

Sve testove je odlično riješio, čak i hrvatski za koji je rekao da mu ne ide najbolje. Razgovor je trajao više od sat vremena, Junak je rekao svoja zapažanja i otkrio da nije prosječan. Na kraju razgovora su ga pohvalili i rekli da, iako ima zdravstvenih poteškoća, ima sve uvjete da upiše ono što želi. Naravno da je Junak bio sretan i zahvalio im se.

Sada nas čeka još par razgovora sa stručnim osobama koje će nam pomoći da krenemo u srednju školu.

Zadnji puta sam na kraju napisala da nema predaje, sada to isto mislim ali i dodajem:- Djeca s poteškoćama mogu biti primjer zdravoj djeci jer znaju cijeniti život i imaju drugačiji pogled na budućnost. Ja sam ponosna majka djeteta s poteškoćama koje me hrani svojim divnim postupcima i obasjava me poput sunca.

Danas sam pročitala jedan članak o autizmu. Otvorili su mi se novi vidici i zapitala sam se da li bi moj život bio drugačiji da sam znala da Junak ima autistični spektar. Mi, suprug i ja, osim Junaka imamo još jedno dijete koje je pri porodu imalo izljev krvi u mozak a s njegove četiri godine smo otkrili da ima epilepsiju. Naša borba je trajala devet godina ali nam doktori nisu garantirali da se napadi neće ponoviti.

Jednom sam pročitala da djeca ili duše biraju roditelje. Ja sam sretna što su moji dečki izabrali mene.

Kao djeca s kroničnim bolestima oni nemaju nikakva prava. Čak i kada smo suprug i ja htjeli da ih osiguramo pa da imaju štednju kada krenu na faks, ni jedno osiguranje ih nije htjelo osigurati.

U zadnje vrijeme nas često zovu iz osiguravajućih kuća i nude nam police životnog osiguranja. Naravno da ja ljubazno kažem da može i da smo zainteresirani. Prvo kažem za djecu – jedan je liječio epilepsiju a drugi ima astmu. Njihov je odgovor:  “Žao mi je, onda ne može “. Zatim pitaju za supruga, dali on radi? Da, u državnoj firmi ali je prije par godina prebolio TBC. I on otpada. Ostajem samo ja, ali ja imam dijabetes …S druge strane muk i tiho izražavanje žaljenja.

Nakon svih ovih činjenica, svjesni smo da imamo pravo samo na to da budemo bolesni.

Moram poručiti svim čitateljima  da se nismo predali -ni ja, ni suprug, ni djeca. Svaki dan udahnemo ujutro i radimo svoje obaveze kao da smo zdravi ljudi. Ne žalimo se nikome ni ne kukamo. Kada nekome treba pomoći mi smo tu da pružimo ruku.

Moja poruka je: I kad je zid pred tobom  traži vrata, kucaj, otvorit će se. Nije sramota tražiti pomoć, sramota je ne učiniti ništa.