piše: Nataša Hrupec
Umrla je Irena. Rijetko fina duša, lucidna, lijepa, blaga, tiho je govorila bez samodopadnosti i autorske taštine.
Kako je samo na jednoj književnoj večeri ispreskakala laskavce (dominantne i samodopadne alfa kunstlere), kao da ih nije čula, uspjela ih je utišati svojom finoćom, pogledom kojim sve razumije i vidi, ali ne smatra da baš sve što vidi mora i reći. Obazrivo je svodila događaj na sadržaj, na bitno, vraćala ga na temu.
Upoznala sam je u njenim visokim godinama i fascinirala me ljepotom, imala je mlade oči, sve je na njoj bilo od duha, dobro, bez drame, poze, jer sve o čemu je govorila odavno je sjelo na svoje mjesto. Nije se željela dopasti. Iskreno je govorila o životu i samo je to htjela. Ništa više od te iskrenosti.
U mlađim sam godinama Irenin roman “Svila, škare” čitala nekoliko puta godišnje, mada ga ne bih svrstala među svoje top romane. Očito sam prorađivala njime nešto važno.
Danas mi je sve jasnije. “PROTIV LAŽNE PONIZNOSTI. ZA SRDŽBU. I ZA SJEĆANJE.”
S knjigama rastemo. ❤ Irena Vrkljan
“Jer su te hranili raznim poštapalicama blagosti, zabranili ti svaku srdžbu. U sobama lakiranog mahagonijeva namještaja djetinjstva, mladosti, starosti. I jer te takvu kasnije nitko nije trebao.”
“Odgoju između razmaženosti i zapuštenosti došao je kraj, tom djetinjstvu, propalom braku, prerezala sam pupkovinu, bila sam stara trideset i šest godina. Prašina je pala na praznu sobu u Bulićevoj, susjeda više nije kucala na vrata, slike i knjige su polako posivjele. Otišla sam s jednim kovčegom i našla se negdje drugdje, prvi put sam bila potpuno sama. Prijatelji koji su stajali na aerodromu mahali su mi mrzovoljno i s nerazumijevanjem.”
”Ja mislim da su sintagmu ženskog pisma našli zato da muškarci stvar postave tako da kažu – muški pisci su dobri, a ovo je sada ženska spisateljica; ne znam je li to ljubomora ili što, nisu me htjeli svrstati u književnost uopće, nego sam stavljena tamo sa strane, i tako me, oni koji to žele, mogu hvaliti, bez da budem konkurencija muškom pisanju.”