MAJMUNI NE PJEVAJU

autorica: Ivanka Jularić (Ćulap)

Moj prvi susret s njim izazvao je u meni nedoumicu: -Gledam li majmuna ili čovjeka? Izgledao je kao majmun. Imao je majmunsko lice, hodao je kao majmun i oglašavao se kao majmun, a… nije bio majmun.

Imao je nisko ulubljeno čelo, koje je izgledalo kao otisak cigle u blatu, a sitne okrugle smeđe oči, duboko usađene ispod gustih obrva, bile su smještene preblizu uskom korijenu nosa. Prave majmunske oči.

Ponekad bi se i nasmijao, ako se to škrto razvlačenje usana uopće moglo nazvati osmjehom, pri čemu je pokazivao požutjele ostatke zubi, koji su bili preslika oronulih spomenika, na starom,zapuštenom groblju. Zubi majmuna. A… uopće nije bio majmun.

Majmuni ne pjevaju, a on je pjevao. Doduše, pjevao je bez sluha i uvijek jednu te istu pjesmu. Samo nju je znao, i dok je pjevao nimalo nije mucao. Njegovo pjevanje je više sličilo na ubrzani govor. Samo ono”OJ” je razvlačio, i to samo na kraju pjesme:

-Oj mala moja, kad zazvone zvona…
Oj tebi crkva, meni gostiona,oooj!

Slušali su ga bar šest puta dnevno; kada je odlazio u crkvu da zvoni i kada se vraćao. Po njegovom pjevanju su znali koliko je sati. Više ga nisu ni ismijavali.

Poslije nesreće su ga prihvatili u svoju malu zajednicu, u svoje malo selo od pedesetak kuća, nedaleko Teslića, koje je i dobilo ime po njihovim prezimenima. Svi su se prezivali isto: EREIZ. Samo on se prezivao drugačije…Pejić.

Ilija Pejić se zvao. U njihovo selo je došao početkom šezdesetih.Kao ratno siroče, lutao je od sela do sela, spreman raditi baš sve, za prenoćište i komad kruha. Svud su ga ismijivali, rugali se njegovom mucanju i brišući o njega svoje blatne opanke, veličali svoje bijedno “JA”.

Nikada nije osjetio toplinu zagrljaja, ljepotu poljupca niti čuo blagi dodir samilosti. Njegov život je bio kao život psa lutalice, kojeg su svi šutali i derali se na njega: -Marš tamo!”

Te šezdeset i četvrte, udomila ga je Anđa, koja je baš tada rodila vanbračnog sina Karla. Ni ona ga nije udomila iz samilosti, već potrebe, da ima kakvu takvu zaštitu, pred susjedima. Za njihove čiste, bezgrešne duše, rođenje vanbračnog djeteta, predstavljalo je ruganje bogu i neoprostiv grijeh. Kompletna seoska porota ju je osudila uz obrazloženje,da pas neće potrčati za kujom, dok ona prva ne mahne repom.

Anđa je Iliji dozvolila da spava u maloj drvenoj zgradici, zvanoj magaza, koja joj je služila kao spremište za mast, brašno i ostalu zimnicu. Jadan bi se skupio unutra kao pseto, zahvalan što bar nije na snijegu. Na svaki njezin zov, gotovo da je dolazio hodajući četveronoške, nestrpljivo čekajući svaku njezinu zapovijed.

Još kada je prvi put osjetio toplinu zagrljaja u raširenim ručicama malog Karla, bio je spreman rastrgati svakog tko bi mu pokušao nauditi. Zbog tog prelijepog osjećaja, i lice mu se preobrazilo. Anđa, odjednom na njemu nije vidjela samo ružnu majmunsku facu. Pustila ga je u kuću, govoreći sama sebi:

„Bolje ikako muško, već nikakvo.“

Doživjevši još i to čudo, čudo izazvano dodirom jedne žene, Ilija je zbog te žene i njezinogndjeteta bio spreman i na razapinjanje na križu.

Za cijelo selo, Anđa je bila Marija Magdalena, a za njega Marija Djevica.

Njegova Marija je poznavala neke ljude, koji su mu pronašli posao u luci Ploče, i jednog dana, putujući na posao, kotači autobusa su se našli u zraku, a krvava tijela na asfaltu. Ilija je preživio, a tamo na asfaltu, ostao je dio njegove čeone kosti, komadić sive mase i većina zubi.

Od tada je ispod ožiljka na čelu, umjesto kosti nosio komad plastike. Stradala su mu i neka osjetila, pa je od tada gutao sve što se moglo gutati bez prethodnog žvakanja. Pojeo je i moje tijesto za palačinke. Sirovo tijesto.

„Ma pogledaj ga!“, rekla mi je njegova žena. „Pojede kišu božju, a nema u njemu tri’est kila sa krevetom, a ja ured ne jedem ništa, a vidi mene… Lakše me je preskočiti već zaobići.“

Zar mu neće pozliti?“ upitala sam.

Ma jok! Ništa se ti ne boj. Da je normalan čo’ek pojeo sve što i on, odavno bi umro, a njemu ništa. Taj slisti što god nađe.

„Normalan čovjek to i ne bi pojeo!“, rekoh.

„U pravu si! On i nije čo’ek, on je majmun. Znaš sve mu je to zbog udesa, ali fala bogu, upala i meni kašika u med. Dobio je dobru penziju i odštetu i više ne moram misliti što ću kuhati, a što se pameti tiče… Ni prije nije bio puno pametniji.

Majmun bio, majmun i ostao!“

„Nije istina! Nije bio majmun. Majmuni ne pjevaju, a on je pjevao. Bez sluha, jednu jedinu pjesmu, ali… Ipak je pjevao. Tamo na asfaltu, u onom komadiću sive mase, ostalo je štošta, ali duboko negdje, u ostatku njegovog mozga, ostala je nedirnuta slika Anđe, s malim Karlom u naručju, obasjana aureolom. Nekim čudom, preživjele su i riječi pjesme: „Oj mala moja…


,Još se kroz gusto raslinje, vide bijeli ostatci zidova njihove kuće. U crkvi je sada neki drugi zvonar,a na groblju je još jedan spomenik na kojem piše:

– OVDJE POČIVAJU ILIJA I ANĐA PEJIĆ, spomenik podiže sin Karlo

0 0 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments