Igor Divković
Šta se, ono,
nad Mostarom,
bijeli,
Bijeli brijeg,
ili novi snijeg,
bijeli oblak,
ili jato tica,
il’ je ala,
nad Veležom,
stala?
Šejtan tjera
maglu po Mostaru,
s brda,
s dola,
uz rijeku,
niz rijeku.
Baš je gusta,
kao vuna pusta.
Baš je bijela,
miriše po mlijeku.
Šejtan tjera i dotjera.
Šejtan tjera i otjera.
Mostar mahne,
ah, odahne,
soko kliče,
telal viče –
iznad gora, iznad mora,
eto zore, eto dana,
malu, vel’ku, mladu, staru,
eto sunca, svom, Mostaru!