Ivan Babić
dođe vrijeme
sjednem
sjedim
ne ide
dugo dugo
sjedim čekam
ali ništa
misli mi olovo
neprihvatljivo dugo ništa
ni jedna riječ
ni slovo
zatim
nemir krene
pušem uzdišem
izokrenu se zjene
u prazno rišem
i odjednom
nekako
ko potok iz stijene
poteče
kamen zasiječe
evo riječi
ipak pišem
riječ me liječi
sada mislim
možda se one
zbog nečega
opiru
ozbiljno kolebaju
zbog duga samovanja
mučne samoizolacije
stilističke frustracije
na uzbunu zvone
jer ih nešto
drugo muči
nešto
što još ne znam
a one znaju
o huku zemlje što čudno zvuči
ili možda mukom
znakove daju
o vrlo skorom
kraju