Kolumna iz netom prošlih dana koja dugoročno ne gubi na aktualnosti
piše: Dragica Trumbetaš
Hrabrost je odluka za koju unaprijed ne možeš predvidjeti ishod. U životu ponekad otkrijete to u sebi u trenutku kad nekome treba pomoći. Skaču ljudi u vatru da bi izvukli vatrom zatočene, skaču u valove da bi izvukli utopljenika, no to je stvar trenutka, odluka se donese bez razmišljanja.
Odluka da pokupiš svoju familiju i kreneš u svijet u nepoznato ogromna je hrabrost o kojoj se malo priča.
Dugo se o tome razmišlja, lomi se volja, puno je tu intimnih drama, opraštaš se u sebi sa svim što si poznavao do tada.
Napuštaju se ostarjeli roditelji kojima će možda ustrebati pomoć, a neće je imati. Odvode se unuci od baka i djedova kojima su oni bili jedina sreća, ostavlja se sigurnost doma, prijatelji od mladosti.
Strahovito je to teška odluka, ostaviti sve iza sebe i krenuti u nešto potpuno nepoznato.
Što se vrijeme odlaska bliži to je bol u srcu jača to je kamen na grudima teži. Tek u osami i tišini pusti se suza da bi bilo lakše. Autobusi koji odlaze u nepoznato puni su zlokobne tišine, straha što će biti kada autobus stane, a karta je u jednom smjeru.
Treba započeti novi život sa stvarima koje moraju stati u jedan gepek za 50 ljudi.
Stariji misle da je mladima lakše, mladi misle da je starijima svejedno, no težina u grudima je jednako teška.
Starije žene koje su mislile da će se igrati sa unucima, uzgajati cvijeće u svom vrtu i nabaviti mačku koju su uvijek željele, krenu na put bez dobrog poznavanja jezika čuvati umiruće starce, neizmjerno su uplašene ali i odlučne da svojima pomognu prebroditi krizu.
Iza prve krize dolazi druga, odluka o konačnom umirovljenju se odgađa no, godine se množe, vraćaju se potpuno iznemogle i onda dolazi bolest koja uništi malo života što je preostalo.
Unuci odrastu, postaju stranci, najbolje godine su prošle, veza koju su međusobno imali odavno se izgubila.
Svi ti ljudi imali su snove vezane uz svoju Domovinu, diplome su ostavili u nekom regalu, zaboravili na ono što su htjeli biti i postaju ono što daje toliko novaca od kojih se može živjeti. Snovi postaju pusti snovi, realnost sili da budeš netko tko saginje glavu, prihvaća posao u ponudi.
Oni u Domovini uzdišu i žive za rijetke susrete u strahu da svaki susret može biti i posljednji, da će umrijeti sami i bez oproštaja.
Dragi ljudi, vrijeme je za hrabrost, obrišite suze, potisnute strepnje, ne mora biti tako.
Nađimo taj prkos u sebi koji smo imali kada smo bili mladi, kada smo u radnim akcijama gradili ceste, pošumljavali šume, u ratu zbrinuli na stotine tisuća izbjeglica, pomognimo sada sebi i svojima, rezervirajmo kartu za povratak onima koji su otišli, dok je srce još ovdje.
Kada zavole novu Domovinu bit će kasno, i za nas i za njih.
Vrijeme je dobro, nema kiše, taman za jednu malu šetnju, ni vruće ni hladno, u šetnju povedite i neodlučnog susjeda, uvjerite ga da je odlična za zdravlje .
Sasvim obična nedjelja koja budi nadu, da bi i sutra mogao biti lijep dan, bez obzira na kišnu prognozu.