TKO JEDNOM ISPUSTI UZDE

KOLUMNA POVODOM
piše: Nada Landeka
Bilo je to na Božićno jutro, prije točno dvadeset godina. Sad, kad se malo bolje prisjetim tog doba čini mi se da  zima nikad nije bila hladnija kao te godine. Led je okovao prozore, vrata, ceste, staze,dijelove automobila. Svud oko nas je bio sami led, gotovo da bi čovjek poželio zauvijek ostati iza vrata, u svom toplom domu. No nas nije spriječilo da se spremimo na božićnu misu.

Djed je kao i obično obukao svečano odijelo koje bi oblačio samo za blagdane. Važno je  stavio kravatu koju uvijek ima svezanu za takvu priliku kako ne bi nepotrebno gubiovrijeme trudeći se napraviti upravo onakav čvor kakav bi trebao biti da nitko ne primijeti da on nije previše stručan u vezanju kravate, a djeca su obukla najljepšu garderobu, kako to i priliči za Božić. Obično bi tad oblačili ono što im je tata donio iz Njemačke. To je već po tradiciji bilo pravo blagdansko okupljanje. Najprije oko putne torbe radi robe koju im je kupio, pa potom oko kutije sa slatkišima,  koje je on čak iz Njemačke dopremio kako bi djecu razveselio.

Sve u svemu, bili su to lijepi i radosni dani, u posebnom blagdanskom ozračju, a sloge nam i tako nikad nije nedostajalo.

Pošla sam do auta.  Nisam voljela led, dapače, mrzila sam ga, no nisam htjela nikom reći, da baš i nisam pretjerano dobar vozač u takvim, neuobičajeno teškim uvjetima.

Djed je po običaju sjeo na suvozačko mjesto, dok su se na stražnjem mjestu smjestila djeca. Krenuli smo, ne baš previše žurno, nisam bila pretjerano vješt vozač u to vrijeme, ali sam vozila pažljivo. Pažljivo u ljetnim uvjetima, no u ovakvim, izvanrednim okolnostima, kada se na cesti samo moglo kretati u klizaljkama, nisam imala iskustva. Na prvom zavoju prikočila sam želeći smanjiti brzinu, osjećajući kako ga nešto nosi smjerom kojim ja to nikako ne želim, no uzaludno. Auto je već nekontrolirano okrenuo svojim smjerom, obrnuo se oko svoje osi i velikim udarom završio u jarku sa suprotne strane, okrenut prema kući.

U trenutku su se oko nas okupili naši susjedi, njih čak desetak. Svi su pokazali dobru volju da pomognu. Jedan susjed prebacio je djecu u svoje vozilo kako im ne bi bilo hladno, drugi mi je dao mobitel da se javim kući, treći je pripremao sajlu za vuču, uglavnom ja nisam morala o ničemu brinuti. Sve je nekako bilo dobro organizirano i gotovo da se i nije moglo primijetiti da smo doživjeli nesreću. Na misu naravno nismo dospjeli jer dok smo  sve organizirali da bismo vozilo izvukli, ljudi su se već pomolili i vraćali svojim domovima.

Djed je cijelo vrijeme u autu šutio. Nijem, tih, blijed,  toliko tih da sam počela brinuti za njegovo zdravlje. Ni glasa nije pustio. Pokušala sam ga nešto priupitati, no ništa, uopće me nije doživljavao,iako smo bezbroj puta do tada vozili se zajedno, i imao je neograničeno povjerenje u mene i u moju vožnju. No ovaj put nije ni trepnuo očima, ništa, ni prigovora, ni predbacivanja, ni jauka, ni glasa…

Doduše, nisam ni imala vremena previše s njim pričati jer sam brinula o djeci u susjednom autu, o autu kojem je stradao hladnjak,  o ljudima koji su ga izvlačili na suho i o tome kako ćemo se svi skupa vratiti po tom ledu kući. Vrijeme je zaista bilo neuobičajeno hladno, gotovo da mi se dah ledio dok sam stajala pored auta, a ruke se više nisu ni mogle tresti od zime. Ukočile su se.

Konačno su nas izvukli i ja sam sjela u auto pokušavajući ga upaliti. Uspjela sam, iako je hladnjak napukao, ali još uvijek je bio dovoljno u voznom stanju da bih ga mogla dovesti taj kratki dio puta do kuće. Djed je i dalje šutio.  Bojala sam se da nije zanijemio, koliko je čudna bila ta njegova tišina.

Ipak, došavši pred kućno dvorište, upita me; „A nisam te pito nevista, što je ono bilo?“

„Pa sletjeli smo s ceste, led je bio predebeo  i sklisko je bilo, nisam mogla kontrolirati auto, jednostavno nas je ponijelo“ odgovorih mu, očekujući da će nešto predbaciti, no ni sada mi nije uputio ni riječi kritike.

Dani su prolazili, cijeli tjedan je naprosto prohujao, snijeg se otopio, led je uzmakao pod prvim zrakama zimskog sunca, i sve je izgledalo drugačije nego li prije tjedan dana.  I auto je bio popravljen, i sad smo odlučili ispraviti propust od prošle nedjelje i otići na misu.  Procedura je bila jednaka, djed je obukao svoje svečano odijelo, uzeo unaprijed pripremljenu svezanu kravatu od prošle nedjelje, s hodnika uzeo štap, i dok sam ja obuvala čizme, on je već bio na pol dvorišta. Onako, lagano šepajući, jedva je pomicao s noge na nogu, ali je čak i tako šepajući izgledao prilično hitar.

„Kuda ćeš?“ nije mi bilo jasno kud je krenuo. kad smo djeca i ja bili potpuno spremni i već smo palili motor automobila.

„A ne, ja idem na autobus“ rekao je. „Kome jednom izmaknu uzde iz ruku taj više nije pouzdan vozač“ nastavio je. „Kako da ti vjerujem da ćeš nas dovesti do Crkve, ako nisi to uspjela prošli puta?“

Uzalud sam mu ja objašnjavala da okolnosti nisu bile baš na mojoj strani. Da je vani bio led i snijeg, da su to uvjeti u kojima i daleko profesionalniji vozači teško da bi uspjeli proći ledeni dio ceste bez problema, no djed nije htio ni čuti. „Tko jednom ispusti uzde iz ruku, taj više nikad neće znati upravljati kao prije“ mrmljao je sebi u bradu dok je išao prema autobusnoj stanici.

Sada dvadeset godina poslije, pitam se što bi djed, koji je uvijek imao pametnih primjedbi i savjeta rekao za predstojeće izbore i stranku na vlasti? Da li bi ušao u isto vozilo s njima, ili bi krenuo pješice, svojim putem, baš kako je to učinio u našem slučaju prije dvadeset godina? Jer kako je on to lijepo rekao; „TKO JEDNOM ISPUSTI UZDE IZ RUKU, ZNA LI PONOVNO UPRAVLJATI KOLIMA?“

Smijemo li mi, hrvatski narod, imati dovoljno povjerenja u one, bilo jedne, bilo druge, koji nisu znali upravljati kolima za vrijeme dok su imali priliku voziti ih i dovesti nas k cilju? Nisu to uspjeli prije, odakle onda vizija, ili razmišljanje da bi se sad nešto promijenilo.

Mislim da ću ja primijeniti savjet svog djeda i ovaj put krenuti pješice!