Ivan Babić
Odlučio sam
ošumljavati
svoje riječi
rasuo sam slova
po poljani
prije šume
da popasu
svježe tratinčice
i mladu djetelinu
zatim sam
zašao u
svoju šumu
pa između stabala
zasijao sjeme riječi
kao mrvice kruha
da se uhvati
uz njihov korijen
i proklija
kao mladica
ili samostalno nikne
kao dijete biljka
što najprije šumi
pa muca i začinje slova
pa zausti izricati
želje i potrebe
pa se razgrana
kao zrela lepeza
smislova u cvijetu
Tako možda
u svojoj šumi
ne zalutam
predaleko ne odlutam
možda u šipražju i gustišu
na stazama i proplancima
začujem šum
za svoje uši
prepoznam potreban smisao
što na mene čeka
uberem njegov svježi vršak
zataknem za uho
i mirno se vratim
na poljanu
na kojoj su do tada
već izrasli
stihovi zbiljke
za presaditi ih
na svoj mali balkon
što na šumu gleda