Marica Žanetić-Malenica
lutam noćnim ulicama, u osvijetljena okna zirkam
mislima odgrćem zavjese, ulazim u prostore
u kojima prebivaju nepoznati mi životi
svaki sa svojom vrećicom žuči i žličicom meda
.
iza jednobojnih ili šarenih zavjesa
s blagim ili gustim naborima:
nesretni trenutci pod teškim teretom riječi
šutnje i svađe, batine i suze
sretni trenutci u toplim zagrljajima ljubavi
poljupcima čednim i strastvenim
umornih vjeđa satima tako virim nepozvana
kroz otvorene ili u zatvorene oči tuđih domova
ponekad vidim, ponekad ne vidim
muževe i žene, očeve i majke, djecu
braću i sestre, djedove i bake, unučad
ja, pustolov pod prozorima, u neka doba
sve tuđe živote ostavim na miru
pa prijeđem prag u svoju sigurnost
i navučem zavjese na prozorima
izazov znatiželjnicima sličnima sebi
odjenem spavaćicu i legnem u krevet
na mekan madrac pod kojim držim zrno graška
kako bih ga bešćutno mogla okriviti
za nesanicu, samoću, nemir…