piše: Marica Žanetić Malenica
Tog 4. veljače 2012-e Split je osvanuo pod snijegom, jednim od onih koji se pamte u gradu nenaviklom na bjelinu.
Snijeg nije splitska zimska svakodnevica, prije iznimka koja svaki put uznemiri njegove stanovnike, potvrdi nespremnost i neorganiziranost njegovih komunalnih službi, polomi krhke kosti onima starijima i onima nespretnima. Tek djecu, sanjare i pjesnike razveseli.
Prvi se raduju oblikovanju Snješka Bijelića, sanjkanju, klizanju…; drugima potpiruje maštarije o nekoj planinskoj kućici pod snježnom šubarom i s idiličnom nutrinom u kojoj u kaminu pucketaju vreli plamičci; trećima daje šlagvort za neku snježnu pjesmu punu pahulja kristalnih, zaigranih, romantičnih…
Pitate se kako to da pamtim baš taj dan baš te godine jer meni, koja sam djetinjstvo provela u Sarajevu, snijeg i nije baš neka atrakcija. Pamtim ga jer smo upravo tijekom jutra toga dana moj muž, kći i ja htjeli po svaku cijenu stići do Zagreba kako bismo bili na proslavi prvog rođendana naše prve i jedine unuke i nećakinje Eve.
Karte, koje smo imali u džepu, ništa nam nisu jamčile, tako nam je bar rekao službeni glas kada smo telefonski nazvali autobusni kolodvor. Dnevni red polazaka i dolazaka stavljen je, u takvim izvanrednim okolnostima, izvan snage.
Mi smo svejedno, zabundani i puni strepnje, krenuli zatrpanim ulicama prema kolodvoru. Usput sam se i pokliznula i prostrla po pločniku koliko sam duga i široka. Srećom, nisam puno ni dugačka ni široka pa ni posljedice po ligamente i krhke kosti nisu bile onesposobljavajuće za daljnje kretanje.
„Možete tu sjedit i čekat, čim bude moguće valjda će neki autobus krenut za Zagreb“, tješi nas, vidjevši očaj u našim očima, bespomoćna ali barem ljubazna gospođa na šalteru informacija.
Sjedjeli smo tako i čekali više od dva sata u hladnom i skučenom prostoru kolodvora kojeg nazivaju ruglom najlipšeg Grada na Svitu kad se, praćen našim uzdasima nade i olakšanja, ukazao jedan jedini autobus. Svi koji su, poput nas, baš toga dana morali biti u Zagrebu, nahrupili su na vrata. Mi smo se, pristojni kakvi jesmo, jedva dočepali posljednja tri mjesta, ona na samom kraju autobusa. I bili sretni kao da smo zgoditak na lotu dobili.
Truckali smo se starom cestom preko Drniša, Knina, Obrovca… ali nakon nekih sedam sati ne baš ugodne vožnje po neočišćenoj cesti i magli stigli smo na cilj. I poljubili svoju unuku za njezin prvi rođendan.
Unuk Toni, Evin brat, moje drugo unuče, je za svoj prvi rođendan bio u Splitu, ali njegova djeda, čije je lijepe plave oči naslijedio, više nije bilo. Baka ga je za oboje poljubila na njegov prvi rođendan.
A onda je došla ova čudna i nezdrava godina i unijela potpunu pomutnju u život koji smo imali, na kojega smo se navikli, u dobru i u zlu. Devetog dana njezina zadnjeg mjeseca svoj prvi rođendan slavilo je moje treće unuče, mala Nora, prvo i jedino dijete mlađe mi kćeri čijem sam porodu prisustvovala.
Kći je svoje obiteljsko gnijezdo svila u susjednoj nam državi, u Neumu. I tako je na proslavu Norinog rođendana trebalo otići u jednu od onih „trećih zemalja“. Pri prijelasku granice potrebno je pokazati test na COVID-19…, po povratku bi se opet trebalo testirati (što znači iz Neuma ići u Mostar) i doma uživati u samoizolaciji. Bila sam spremna na sve ovo samo da je zagrlim i poljubim, baš kao što sam bila i prije devet godina kada sam snijeg razgrtala nogama, rukama i mislima samo da stignem gdje sam željela biti.
Ali ovoga puta nije bilo do mene. Iz autobusa koji vozi od Splita prema Dubrovniku ili Metkoviću mogu se iskrcati u Pločama, u Kleku, u Stonu (u svakom slučaju negdje na hrvatskom teritoriju), u Neumu ne mogu. A to znači da netko iz Neuma mora doći po mene… a to znači da i taj netko se mora testirati kako bi prešao hrvatsku granicu… a to znači… da dalje ne nabrajam…
U jednom trenu razum je presudio osjećajima, želji, volji… „Predaj se srce moje, dosta smo se borili“, rekoh mu i tužna ostadoh u Splitu. Tog 9. prosinca nisam poljubila svoju najmlađu unučicu Noru za njezin prvi rođendan. Tog 9. prosinca sam skuhala pravi zimski ručak na koji sam pozvala dragu mi osobu kako bih imala s kim nazdraviti svojoj maloj svečarici.
I tako ove godine prolaze bez nas dragocjeni nam trenuci ljubavi i bliskosti, neponovljivi baš kao i život sam.