tekst i foto: Milan Rajšić
Prije 26 dana sam napustio ugodan život i živim u vreći za spavanje. Ponekad u šatoru, a češće u skloništima. Uz more, uz jezera, u šumi, na pješčari.
Briga za čistoću se rješava skokom u ugodno tople vode jezera i nešto hladnijeg mora.
Do Helsinkija još 45 kilometara. Iza mene je 2000 kilometara Tour d Svedska i 1000 kilometara Giro d Finska.
Brod. Estonija. Nije to nesretna priča o brodu Estonija, koji je potopljen i na dno sa sobom povukao preko osamstotina putnika i članova posade. Septembra 1994. vijest nas nije ni dotakla, jer smo imali svojih prečih poslova.
Sada ja putujem brodom za Talin, glavni grad Estonije.
Nakon skoro tri sata nemirnog mora, dolazi promjena vremena, brod u luci.
Prvi puta od kada sam krenuo na put, spavam u pansionu i kupam se u toploj vodi. Cijele noći je netko glasno hrkao u susjednoj sobi. Bolje i mirnije je u šumi. Cijelu noć padala kiša.
Talin uživao u noćnom životu do kasno. Stari grad je dva tri puta veći od zagrebačkog i u jako dobrom stanju. Stotine restorana i kavana. Straha od korone nema. Estonci se testirali 137 %. Kod nas brojka nije dosla ni do 55 %.
Nema problema dugo ostati na provodu, prije devet ili deset, ionako samo djeca idu u školu.
Estonija je najdigitaliziranija europska država. Sve, baš sve, od računa u trgovini koji može svatko skenirati, do izbora za predsjednika države.
Posvuda utjecaj skandinavskih susjeda. Prvenstveno Finaca, koji su ionako najbliži rođaci. Isto pleme ugarsko-finsko. Isti jezik koji ne razumijem. Bolje je samo to što su riječi čitljivije, pa ne moram praviti jezične akrobacije.
Ceste i biciklističke staze u besprijekornom stanju. Naselje svakih par kilometara. Čovjek? Komada pet, na cijelih trideset kilometara. Starih, napuštenih kuća stotine i tisuće. Ništa nije uništeno ili pokradeno.
Pješčana obala je narednih dvije tisuće kilometara, kroz baltičke države, Poljsku i Njemačku.
Da se pijesak ne kreće, brinu guste borove kulture. Super ugođaj. Nažalost, trava je od vrućine spržena, a lišće na drveću požutjelo i otpada.
Sela i provincijalni gradići, su pravi povratak u komunizam. Tek glavni trg s malo šminke, pokojom trgovinom ili restoranom.
Do sada sam kuhao na kraju dana. Od danas ne kuham i jedem kuhano u podne. Boršč juha od cikle i drugih povrća uz malo mesa i puno vrhnja, ima cijenu od dva euro. Glavno jelo već od četiri.
Do sada je bilo bicikliranje, a od sada godišnji odmor na biciklu.
…
Pola šest ujutro. Sjedim toplo obučen i pijuckam pola litre obavezne jutarnje kave. Grickam odlične švedske kekse, smiješnoga imena, koje me asocira na “…hoćemo li jednu poslije ručka?” Digestive je ime goeteborškog kultnog keksa.
Probudio sam se prije šest, i u miru sve pospremao i popakirao. Sada uživam u ljetnoj oluji. Lijeva kao iz kabla, vjetar snažan puše sa zapada, ali i iz svih drugih pravaca. Na nebu duga. Nisam još nikada vidio dugu u šest ujutro. Prekrasni vinogradski puževi se uzšetali. Spremaju se na kupanje. Ništa nisu zaboravili. Sve nose u svojoj kućici. Svaka sličnost sa moje dvije torbe i biciklom, namjerna je.
Na zapadu se još crni. Pričekat ću uz još jednu (politrenu) kavu!
Nacionalni park Matsalu, otvoren je još 1957. godine i obuhvaća bio prostor desetak kilometara uz more. U njemu živi 275 vrsta ptica. U parku postoji nekoliko razglednih tornjeva, s kojih se može posmatrati ptice i divljač.
Nedaleko NP, je grad Haapsalu, u kojem je još prije dva stoljeća (!?) bilo lječiliste i odmaralište. Sam ruski car Nikola, je 1904., dao napraviti željezničku prugu i prekrasan kolodvor, s 216 metara natkrivenih perona. Među poznatim gostima je i Čajkovski, kao mladić, i ovdje u Hupsali, sklada svoju prvu operu Wojewoda. Jedna od klupa svira 6. simfoniju, a na željezničkoj stanici, buka i tutnjava (preko razglasa) kao da je čovjek na vinkovačkom kolodvoru (nekada u ona nenaravna vremena)
…kad kiša prestade i sunce zarumeni… pjeva Josipa Lisac u svojoj prvoj, potpuno nepoznatoj melodiji, na subotičkom festivalu.
Krećem…
