stihovi: Mirko Popović
foto: Žana Korać Popović
Između sumnje i nade
noć me ustaje, prepuštam se
zimskom zavijanju vjetrova
glasovima sudbine što huje
pustopoljinom, jesam li
uronjen u varke ili u
obećanje
.
Umjesto odgovora vid mi
surovo zasipa suton pa pitam:
nešto neznano i neiskustveno
besprizornu suzu
sprema li
.
Ustajem u liku pretka, on u meni
pjeva, on miriše na proljeće
on se ulijeva u moje obraze
jer vjerovao je nekada da bol će
životu dati vrijednost
uplovljavanja u zajednički
sretan san