piše: Slađana Domladovac
Kada sam te godine 2012. odlučila usavršiti u kratkom vremenu svoj engleski na FRANCES KING School of English….nit’ sanjala nisam da će me to putovanje odvesti u samo srce Olimpijskih igara! I to, manje nit više, u London!
Last minute odluka, last minute izvrsna ponuda skrojena umom profesionalca, gđe Ljiljane Ladika, (kojoj i dan danas od srca zahvaljujem na tom prekrasnom iskustvu i putovanju), “last minute” let na London Gatwick Airport…
Večer prije leta, dok sam pakirala kofer za svoje stručno usavršavanje na području spikanja engleskog….gledala sam na TV-u otvaranje Olimpijskih igara…i pomislila: “Kad sam već tamo, što ne bih pogledala i neku utakmicu, nešto…bilo što od olimpijskih sportova… i osjetila tu olimpijsku atmosferu.”
Kofer spakiran, a ja googlam kako kupiti ulaznicu za Olimpijske igre. Gotovo nikako! Kriteriji su strogi. Kupnja iskljucivo online uz registraciju putem putovnice. Te godine, nismo se bojali pandemije covida….već terorističkih napada pa su kontrole bile iznimno stroge(a gle čuda….danas terorista kao nema….prepali se virusa).
Neobavljenog posla, bez ticketa za OI, letim u London.
Škola u centru grada, ekipa odlična, zezamo se i pišemo eseje…za nivo C1 spremni smo pretvoriti se u pisce i filozofe….
Gazdarica Thelma u stanu, u ulici nedaleko Kensington Palace, podsjetila me izgledom na kraljicu Elizabetu…a ja sam šećući svakog dana pored Dijanine Kensingtonske palače osjećala se poput princeze…samo princa niotkuda! Izletio bi mi na put jedino pokoji patak iz trave ili jezerca….
Moj kratki londonski boravak u srcu Ujedinjenog Kraljevstva zapravo je bio prekrasan. No….kako nabaviti kartu za Olimpijske igre?!?.
Jedan Brazilac iz grupe reče nam kako treba cijelu noć čekati pred kompjuterom jer se počnu oslobađati rezervirana, odnosno, otkazana mjesta.
Ok…ali ne da se to meni…radije šetam po Sohou i uživam u kineskim, tajlandskim i indijskim restorančićima….ili u Pub-u!!
Stoga sam bila odlučila provesti Olimpijske igre u Hyde Parku ispred velikih ekrana i s ekipom iz cijeloga svijeta, na finoj engleskoj travici, navijati za svoje i za još koga mi se bude dalo.
Odlazila bih u školu s kockastom crveno-bijelom šiltericom u ruksaku, a poslije bih s njom navijala s patkama u Hyde Parku! Bilo je tu ljudi iz cijeloga svijeta. Svi koji nisu uspjeli za taj dan nabaviti ticket, bili su tu. Na moju kockastu šiltericu, mnogi bi uzviknuli: “Go, Croatia, go!”
Bilo mi je to milo čuti. Te godine imali smo jaku ekipu u vaterpolu i rukometu uz ostale divne sportaše koji su kroz niz Olimpijskih igara, kao i ove, pokazali da smo narod sporta i druženja!
Gotovo odustajući od “proboja” na OI, kupila sam za 8 funti ulaznicu za Olimpijski park specijalno izgrađen za OI 2012 u Londonu. Tako ću bar razgledati kompleks dvorana i približiti se olimpijskom ambijentu.
A onda, jednog dana, dok sam hodala pored Buckinghamske palače, ugledah malu ekipu u kockastim majicama! O, gle mojih! Pomislih kako oni bi ipak mogli znati gdje nabaviti karte!!
Dotrčah do njih, bila su to 2 para koji su došla baš na OI , ali nisu uspjeli nabaviti karte….ostaju još par dana, no misle da ipak neće uspjetei, ali da će zato uživati u olimpijskom Londonu. Usput su mi natuknuli da bi možda “Hrvatska kuća” mogla imati karata viška….
Hrvatska kuća?! Meni plavuši nije bilo poznato da takvo nešto postoji….
Dali su mi adresu Hrvatske kuće jer će i oni ići tamo pitati.
Sljedećeg dana, poslije predavanja, odšetala sam do Hrvatske kuće u jednoj otmjenoj londonskoj ulici. Izdaleka sam uočila trobojnicu kako se vije nad trijemom. Približivši joj se, pozdravio me gospodin koji je na trijemu izašao popušiti cigaretu. Pomislio je da sam novinar…
“Izvolite, samo uđite!”, reče. “Svi su tu.”
“Dobar dan. Lijepo je u Londonu čuti hrvatski.” popnem se na trijem do njega.
“Zanima me ako mi možete pomoći gdje bih mogla pitati za karte.”
“A ja pomislio da ste novinar…, uđite!”
U malom foyeru počastio me Janom jer sam vina odbila, iako ih je u frižideru bilo iz svih dijelova Hrvatske.
Kroz razgovor doznajemo da ja nisam nikakav novinar, već da u susjednom kvartu u Londonu usavršavam engleski, a da je gospodin vrhunski kuhar iz Zagreba za naše vip goste. Pričamo o Zagrebu, o njegovom kuhanju u Globusu, o mojem poslu u Travnom, o njegovom putovanju s Kostelićima, o mojim putovanjima po Francuskoj. Nasmijali smo se i napričali….a karta?!
“A karta….”, reče “…mislim da ću Vam uspjeti nabaviti jednu za sutra! Samo zato jer ste tako simpatični!”
Moš mislit….pomislih ja….ne daju se karte na simpatije….
“Evo mi napišite svoj broj telefona, pa Vas nazovem čim vidim koju kartu imam!” i tutne preda me najnoviji broj Večernjeg lista da mu na bijeli rub napisem svoj broj.
Načrčkam broj… pozdravimo se i izgrlimo, i ja ode radosna.
Ako karte i ne bude, eto sam se malo družila s glavnim hrvatskim kuharom Olimpijskih igara! 😁
Sljedećeg jutra u školi, mučimo se sa slaganjrm glagolskih vremena, a Brazilac googla nonstop po mobitelu i traži slobodne karte. Na pauzi primjećujem na svojem telefonu propusten broj. Nazovem povratno.
“Slađana! Pakirajte se brzo! Utakmica je u 3 popodne! Rukomet Hrvatska-Mađarska! Morate još prije do mene po kartu!”
Čudesni gospodin kuhar nije bacio Večernji list i nije mislio da nisam simpatična….
Što reče ono?! Rukomet?!? O ljudi moji, je li to moguće?!?!
Ulazim u učionicu.
Sorry…moram ići! Utakmica mi počinje za 3 sata!!
Brazilac me gleda ne vjerujući: “Kako?!”
Što kako…?!
Eto tako!! A ti samo googlaj…😁😁
Jurim najprije po svoju kockastu majicu u stan kod Thelme…a onda na Tube (podzemnu željeznicu) do Hrvatske kuće.
Najavljujem se na recepciji, pojavljuje se gospodin kuhar u kuharskoj odori i vodi me najprije ravno u kuhinju da mi pokaže što sve kuhaju i da me upozna s kuharskom ekipom. A onda mi uručuje ulaznicu:
“Nemam drugu, nego za hrvatsku vip ložu!” i poželi mi sreću!
“Koliko košta?”, pitam
“Ništa! Samo neka naši pobijede!”
Evo me ponovo u Olimpijskom parku s kartom za konzule i ambasadore i puste slavne ličnosti hrvatske estrade i biznis svijeta. Koračam užurbano prema Copper Boxu gdje se održavaju rukometne urakmice. Eh…da sam znala, ne bih potrošila onih 8 funti neki dan….samo za razgled parka….
Nadomak Copper Boxa zaustavlja me televizijska ekipa (!!):
“Dobar dan! Mi smo iz hrvatske Sportske TV! Vidjeli smo izdaleka crveno-bijele kockice pa smo pretpostavili da idete na utakmicu. Čekamo Vas ako nam možete dati izjavu….”
Kako da ne… koju želite?
Kako sam upoznala hrvatskog vip kuhara u Hrvatskoj kući?
Kako sam popila Janu i nažvrljala svoj broj telefona na Večernji list?
Kako u džepu imam vip kartu, možda samo zato jer imam sreće, ili zato jer se široko i od srca smijem i veselim ljudima?
“Da, naravno, što vas zanima?”
“Pa, ukratko, predstavite nam se i recite koje su vaše prognoze za današnji rukomet i za kompletni rezultat Hrvatske na Olimpijskim igrama.”
…dajem izjavu. Ja, Slađana Domladovac, iz srca Londona dajem live izjavu za sportsku televiziju. Prognostičar sam samo takav!!!
Istovremeno, moja prijateljica u Zagrebu pere suđe i krajičkom uha osluškuje Sportsku tv kada će početi tekma. Pričala mi je poslije da misli da joj se pričinja kako čuje moj glas…ali to ne može biti. Vrata su otvorena, nikoga nema u dnevnom boravku, a tako niti mene – jer ja sam u Londonu!
Kada joj se po drugi put učinilo isto, provirila je prema vratima i krajičkom oka uhvatila na TV-u lice poznato. Eto….ipak ja…. uživo iz Londona u njenom dnevnom boravku!
Tekma je bila više nego super! Vip pozicija odlična! Smazali smo Mađare samo tako! Svi su u dvorani navijali za Hrvatsku!
Atmosfera – nezaboravna!!! Gospodinu kuharu, širokog srca, hvala za vijeke!
Poslije tekme ostala sam gledati još jednu, jer je svaka karta vrijedila za dvije utakmice….
Po izlasku iz dvorane, kako su sada crveno-bijele kockice bile još više popularne, svi su se jagmili za moju šiltericu! Jedan mi je Englez ponudio 20 funti, što nije bila loša cijena, budući da sam je ja kupila za 50 kn…..a sada sam je mogla prodati za 4x više!!
“Please…please…“, moljakao je bez prestanka…
Ma daj oladi…ovo mi je olimpijska kapa, kaj ti je?!
Ma nije mi dao mira… i sve dok mi nije objasnio da je njegova žena takav obožavatelj Hrvatske da je cijelu “bubu” auto dala ofarbati u crveno-bijele kockice… odlučih mu je pokloniti baš za nju!
Eto…pa nek me se sjeti dok bude se u bubi furala…!😁
Prije povratka u Zagreb, otišla sam se zahvaliti Hrvatskoj kući i pozdraviti sa svima, a pogotovo zahvaliti g. kuharu na lijepoj gesti. Toga dana upoznao me i s novinarima, poslikali smo se svi zajedno…. a moje su Olimpijske igre mogle završiti….
Od tada nisam vidjela nikoga od njih, ali ono što je najvažnije i ostaje do vijeka jesu trenuci kada se ljudi upoznaju, druže, u dalekim zemljama drže zajedno i zajedno stvaraju, uče…i bodre na sportskim igrama!
Ovih dana, za vrijeme Olimpijade u Tokyu, ponovo smo pokazali da smo narod zajedništva i sporta i da nas nijedan rat, nijedna nedaća ili pandemija neće spriječiti da to i ostanemo!
Dok ovo pišem , pod svojim orahom u Izimju…. čujem ponovo glas novinara ispred Copper Boxa, čujem navijanje na tekmi…. sreću zbog pobjede….
Čujem: “Go, Croatia, go!!!” 🇭🇷🇭🇷🇭🇷🇭🇷🇭🇷🇭🇷