tekst i foto: Milan Rajšić
Sjedim na golf igralištu pod suncobranom i čekam da prestane pljusak. Jedan od nebrojenih. Ali nije problem u kiši; navlačne hlače i jakna pa se problem brzo i lako riješi.
Problem je u orkanskom vjetru, koji cijeli dan puše u prsa. Za 55 kilometara sam potrošio osam sati hrvanja slobodnim stilom.
Kada kiša sljedeći put prestane prelazim u traženje noćenja za večeras. Dalje ne ide. Iscrpljen sam i potrošen skroz naskroz. Desetak kilometara neće promijeniti ništa, a ja ću se malo opustiti i izvući iz klinča kod hrvanja. Do litvanske granice je preostalo nešto više od pedeset. To je na redu sutra. Možda!?
Estonija je mala zemlja i ima samo jedan i pol milijun ljudi, od čega je trećina Rusa, koji nisu baš željeni i čiji jezik se pokušava ne govoriti. Svaka sličnost sa Hrvatskom je namjerna.
Estonci su dosta nekomunikativni i hladni, a radnice u trgovinama i restoranima otvoreno neljubazni. S druge strane, slavenski dio jedva čeka da otvori usta, a onda ih i ne zatvara. U vožnji su svi agresivni i bezobzirni.
Samo trideset posto ljudi se izjašnjava religioznima, od čega je polovica protestanata Luteranske crkve, a druga polovica ruskih pravoslavaca.
Cijene u trgovinama su visoke kao u Hrvatskoj ili još višlje, naročito luksuzni proizvodi.
U tri dana i skoro tristo kilometara, vidio sam samo pet šest stabala divljih jabuka. Voća nema, iako je Estonija puno južnije nego Švedska u kojoj uspijevaju jagode, trešnje, jabuke. Isto tako je izbor žitarica i povrća vrlo skroman.
Rijetko ili nikada se voze biciklom, iako je ravno i dobro su izgrađene staze, ali jako puno trče ili idu hodati. Mislim da devedeset posto Estonaca živi u četiri pet gradova. Pogriješio sam u procjeni.
Jedna kiša smjenjuje drugu. Kratka stanka pa iznova. Oko devetnaest sati smrklo se kao da počinje Sudnji dan.
Sklonio sam se sa desetak finskih motorista, u malo autobusko stajalište. Oni su nakon nekog vremena kod prve kišne pauze, dodali gas i odjurili do prvog kampinga. Ja gradim bivak prenoćište u obližnjoj šumi.
Jedna plastična folija, par komada konopa i provizorno sklonište je gotovo. Kiša i vjetar urlali i istresali se. Ja ostao suh. Ujutro nakon sat vremena vožnje naiđem na do koze pokisle Fince.
U Latviji, ili naški rečemo Letoniji, vozači još i gori, biciklističke staze minimalne i u lošem stanju. Prostor se dijeli sa automobilima i kamionima. A biciklista više nego proteklih mjesec dana. Tko tu koga?
Letonci ugodni, komunikativni i veseli. Letonke u ljetnim haljinama (volim…).
U Rigi, glavnom gradu sam bio sedam osam puta. Išao sam loviti ribu u zaleđenom jezeru, na “planinarenje”, prilikom obilaska Li, Le, E. Uvije mi je bilo ugodno. Odlične torte, medna, napoleon…
To su one sa po desetak kora i puno punjenja. Kilogram pelmeni mogu pojesti. Ovi letonski tortelini su super. Pa poslije toga par Balsama, nešto slično našem pelinkovcu, puno jače i crno.
Najradije sam u Rigi išao na Rynok, tržnicu. A na tržnici…
Pet velikih nekadašnjih hangara za Zeppelin, su danas tržnica, a u jednome od njih samo riba. Svježa, slana, kiseljena i dimljena. Nigdje na svijetu nema takovog izbora dimljene ribe.
Danas je vlasnika promijenilo dvije kile trešanja, kilogram borovnica (i jedno i drugo za smiješnih 3,50 euro po kilogramu!!??), po dva komada torti i podrazumijeva se dva kilograma dimljenih riba (po prvi put i dimljene lignje). Možda nešto i pretekne za desetak dana kad krenem kuci?
Vrijeme je i dalje nestabilno i čovjek se mora k’o slavonska snaša, desetak puta dnevno, svlačiti i oblačiti.
Još uvijek uživam, iako sam prešao 3500 kilometara.
Ništa me ni ne boli.
Jer ništa ni ne osjetim da imam.
Veselim se svakom novom danu.
