piše: Kitana Žižić
Sa suprugom sam sjedila u kafiću u Ogulinu. Prvi put sam tu bila, iako sam puno toga znala o Ogulinu iz pisama moje Vesne.
Slala mi je divne fotografije povijesnih znamenitosti i bogate prirode svud unaokolo. Pisala o svom voljenom rodnom mjestu, mjestu Frankopana i Ivane Brlić Mažuranić.
O Ogulinu nastalom oko utvrde koju je izgradila plemićka obitelj Frankopana krajem 15. stoljeća u prostranoj kotlini kojom teku rijeke Dobra i Zagorska Mrežnica. I o Đulinom ponoru i nesretnoj djevojci, koja se u nj survala, mit ili istina – teško je reći. Pogotovo u kraju poznatom po mitovima i legendama i najljepšim bajkama iz pera plodne spisateljice.
Dugo je trajalo naše prijateljstvo, mnogo sličnih sklonosti i bolest usmjerile su nas jednu na drugu i održavale svježinu našeg pisanog kontakta.
Danas bi to bilo mnogo jednostavnije, ali u ono vrijeme mršave komunikacije, osim kod onih koji su obožavali pisma, nije bilo uvijek dovoljno. Ona me stoga često pozivala kod sebe u vrijeme praznika. Mama me nije htjela pustiti. I danas se pitam zašto. Možda se plašila za moju sigurnost, jer po njoj sam bila premlada za samostalno putovanje.
„Mama, dozvoli da onda ja nju pozovem! Starija je dvije godine, pazit ćemo na nju.“
Ma kakvi. Ni to se nije ostvarilo…….
Nas dvoje, suprug i ja bili smo na putu za Fužine. Odlučni ohladiti se malo tog ljeta u Gorskom kotaru i posjetiti skautski logor na travnatoj ledini pored potoka. Mužev tetak i najdraža tetka tamo su boravili veliki dio ljeta i organizirali prihvat i provod skauta iz naše zemlje i mnogih evropskih.
Kava je bila moja usputna ideja ne samo predaha radi, nego i da konačno vidim taj Ogulin. Na terasi kafića bio je zauzet samo još jedan stol. Dvije prijateljice valjda. Srce mi je brže zakucalo, jer mi se učinilo da bi jedna mogla biti moja Vesna. Da li da priđem i zadovoljim znatiželju?
„Hajde, što ti može biti ako pogriješiš?“ nutkao me suprug.
Radije sam pitala kelnericu koja nije znala. Nije bila iz mjesta.
Dok sam se bodrila ustati i ostajala sjediti, one su otišle. Preplavila me tuga. Nikad sebi to neću oprostiti i nikad više dozvoliti da ostanem bez odgovora, jer nisam ni pitala.
Čak sam i zasuzila. Vratila sam se u onu „šok sobu“ na Šalati. Tada sam polazila šesti razred osnovne u Hvaru. Svakog mjeseca s mamom dolazila u Split na kontrolu krvi.
Problemi su započeli neposredno nakon ljeta baš kad je bio početak škole. Izgleda da sam znojna negdje na propuhu zaradila upalu pluća. Iako smo stanovali iznad ambulante i bili u dobrim susjedskim odnosima s doktorima i ostalim medicinskim osobljem, dijagnoza je prekasno utvrđena. Jedva preživjela i mjesecima imala nekoliko linija fibre.
Doktor je ustvrdio da bih možda trebala izvaditi krajnike. Bili su prilično natečeni. Pred operaciju majka je upozorila glavnog liječnika u splitskoj bolnici Firule da sam sklona krvarenju. Svako vađenje zuba kod stomatologa kat niže, bio je „horror“. Krv se nije mogla zaustaviti kao da imam hemofiliju. A ne mogu je imati, jer nisam muško.
Tog dana kad sam trebala biti operirana, dali su mi injekciju za zgrušavanje krvi, pretpostavljam. Budući sam umjesto prva operirana zadnja, možda je djelovanje prestalo. Svi su se uplašili i ponovno me odveli u operacijsku salu.
Sjećam se da sam molila: „Samo ne narkozu, molim vas. Sve ću šutke otrpjeti!“
Kroz tkivo su mi provukli medicinski konac ne bi li zaustavili krvarenje.
Moja mama, moj spas. Preselila se u Split kod daljnje rodbine, razvedenog rođaka i njegove dvije neudane sestre. Svi susretljivi i dragi.
U Hvaru je oglašena uzbuna i mnogi glazbenici na čelu s glavnim, mojim barbom Galijem došli su u Split donirati krv. Naravno, i svi članovi uže i daljnje obitelji. Ali posebno sam zahvalna glazbeno talentiranim, koju su mi podarili još veću ljubav prema glazbi.
Ali da majka nije po nekoliko puta na dan dolazila, imajući posebnu propusnicu, možda bi sva ljubav i darovi bližnjih bila uzaludna. Kad je stigla tog kobnog popodneva, ni glasa od mene nije mogla čuti, samo nijemi pokret desnom rukom prema lijevoj, koja kao da se oduzela. A srce je kucalo u grlu i nemir uzburkao čitavo usplahireno tijelo.
Opet uzbuna, odstranjen konac, nova infuzija i malo pomalo snaga se vraćala.
Možda sam ponešto i pobrkala, sjećanja znaju varati. Ali suština ostaje.
Krv se nepovratno „pokvarila“. Toliko da više nisu znali mojoj majci pružiti utjehu. Kad su posumnjali na leukemiju, roditelji su se odlučili za Zagreb. Opet su prijateljske veze, empatija i humanost bili na djelu.
Moja mama u Cvjetnom naselju kod obitelji Torre, a ja u bolnici na Šalati.
Na ogromnom odjelu gdje je središnji dio bio ograđen staklenim pregradama između kreveta najmlađih. Naokolo uz prozore postavljeni su kreveti za adolescente. Svi smo bolovali od neke vrste zloćudne bolesti.
U krevetu do mene je bila Vesna.
Ranije je došla i ranije se vratila kući.
Ostala sam više od mjesec dana. Toliko su mi krvi izvadili da mi je skoro zatrebala i zagrebačka glazbena elita. O ružnim događajima na Odjelu neću pričati. Naravno da je bilo mnogo tuge, koja se useljavala i u mene te poprimala izgled i okus straha. Ali želim napomenuti da sam uvijek bila uzorna pacijentica. Poslušna i smirena.
Jedino kad bi noću neka zvijezda počela svoj strmi let prema zemlji, mislila sam kako je netko umro i da će uskoro jedna pasti za mene.
Do izražaja je i tada dolazila moja sposobnost bijega od stvarnosti. Knjige su me odvodile na uzbudljiva putovanja i na neka plaha pitanja odgovarala snažnim porukama nade.
Otpuštena sam uz slijedeće riječi, ne doslovce i ne sve za moje uši, ali sam i te neke namijenjene mojoj majci uspjela čuti:
„Nismo ništa utvrdili te se usuđujemo samo nadati najboljemu.“
A meni: „Djevojko, ti si od danas zdrava i tako se ponašaj!“
Naravno da sam poslušala, opustila se i dan danas sam zahvalna na riječima podrške.
Krv mi se popravila i više nikada nisam imala problema. I prilično sam dobrog zdravlja.
Tugujem samo za Vesnom, jer njeno prezime nakon udaje nisam upamtila te ne znam kako je potražiti.