Joso Špionjak
Krenuo sam noćas na dalek put,
a on se lagano u prošlost stvara.
Bio sam nekako čarobno dirnut,
kao da otvaram jedna vrata stara.
.
Mjesec je nosio posljednju sjenu,
uspomena koje ka vječnosti hrle.
Sve je to imalo ogromnu cijenu,
osjećaj rastanka i ruku što grle.
Slomljen sam poput nadničara,
al ostajem budan duboko u noć.
Zavijanje psa lutalice tišinu para,
zacijelo je gladan i traži pomoć.
Prohujali dani svjetlucaju tiho,
kao nekad blage posavske zore.
Tješim se novorođenim stihom,
dok svijeta dva u meni se bore.
Godine okrutne uzimaju danak,
naši su susreti sve rjeđi i rjeđi.
A čovjeku osta samo još sanak,
sličan onom što su imali ga pređi.