ŠTO MOŽE MALA KAP

Iz naše arhive/ objavljeno 07.12.2014.

Pismo čovjeku koji misli da njegova mala kap ne može ništa

piše: Dražen Radman
Obraćam se tebi koji ne vjeruješ da je tvoj život vrijedan i dragocjen.

Tebi, bez obzira gdje se sada nalaziš, bez obzira što si do sada radio i bez obzira što misliš da ne možeš ništa promijeniti u situaciji u kojoj jesi.

Pišem ti jer znam da tvoj život, odnosno tvoja mala kap može promijeniti redoslijed stvari i ustaljeni tijek neželjenih događaja.

Živimo u društvu koje ne pruža dovoljno razloga za veselje. Naprotiv, pruža razloge za mnogo više apatije i depresije. Tako to uvijek biva kad čovjek na položaju ove ili one moći ne shvaća da tu nije radi sebe samoga, već radi služenja drugima, radi zajedničkog dobra, i da jedino tako može i njemu samome biti bolje. U suprotnom je gubitnik ma koliko se (materijalno) okoristio.

Srećom, sreća se ne postiže novcem. Oni koji to ne shvate na vrijeme, pa bjesomučno nastave svoju halapljivu jurnjavu, obično tek na kraju shvate da su napravili lakrdiju od svog života. Shvate da su se u svojoj kristalnoj palači ponašali kao slonovi koji na koncu, u komadu, nisu mogli zadržati niti jednu jedinu (ukradenu) čašu. A niti je ponijeti sa sobom. Na ono mjesto gdje se polaže račun. I gdje se više nikog ne može potkupiti.

Zaprepašteni shvate da trebaju platiti strašno visoku i vruću cijenu kao plaću za svoj bezbožan i bijedno bahat život.

U međuvremenu, dok se događaju razne nepravde, mali i obični smrtnici, ukradeni na drugi način, drže se potpuno nemoćnima.

Najprije počnu s mrmljanjem i gunđanjem, a nakon nekog vremena se to pretvara u prilično otupljeno, čak grogirano duševno stanje koje ih paralizira te im tako donosi dodatne nevolje u vlastite živote. Paralizira ih, naime, u pogledu niza svakidašnjih radnji i mogućnosti, ali i za niz vrlo dragocjenih pokreta pri kojima bi shvatili da su važne kapi u zadanom prostoru i vremenu.

Da, upravo u ovom vremenu koje je prepuno zla i ne pruža mnogo nade za optimizam. Naprotiv, pruža razloge za sve ono što se otkoči i otkvači iz ljudskog srca, a ne služi na čast tom istom čovjeku, a kamoli izgradnji boljeg društva.

Ispričat ću ti jednostavnu priču, možda i kao sasvim priprostu ilustraciju onog što ti povrh navedenog želim reći. Prvi put je upravo tebi pričam i zaista me nije briga ako ispadnem manje ili više smiješan zbog njena sadržaja. Dakle…

Nasred neke daleke ili bliže zemlje, stajalo je tisuću domino pločica, svaka čovjekove veličine. Uspravno su sve (još uvijek) stajale, nepomično poredane jedna iza druge. Tek s blagim nagnućem prema natrag zbog vjetra koji je puhao s obližnjih i hladnih planina.

Svaka je pločica imala neke ljudske osobine. Na primjer, svaka od njih je mogla učiniti jedan korak naprijed ili jedan natrag. Ali nije. Nijedna od njih nije znala koliko velik učinak može jedan korak značiti za sve ostale. Osim toga, niti jedna nije znala za golemu razliku između učinka prema naprijed i učinka prema natrag. Nisu znale da zajedno, samo u slučaju kretanja prema naprijed, mogu proizvesti neprekinuti, pulsirajući oblik srca.

Nisu, eto, znale da njihove malenkosti mogu oblikovati toliko lijepu i uzvišenu sliku dajući smisao njihovu dotad ustaljenom načinu života na zemlji.

Dakle, o učinku na ukupan život zemlje nisu niti razmišljale s obzirom na to da im je pogled bio uperen tek na njihovih nekoliko kvadratnih milimetara zemlje. Čini se da im je nedostajao pogled odozgor da shvate da nisu slučajno baš ondje gdje su se nalazile. Čini se da su previše odozdo gledale na sebe same. Na to da ne budu ugrožene niti s prednje, a niti sa svoje stražnje strane.

Ukopanost je, zapravo, bila njihova lažna sigurnost s obzirom na to da je sama zemlja na tom mjestu, polako ali sigurno, postajala sve mekša. Postajala je nalik živom blatu. Svaka se od njih, koliko se god to ne činilo takvim, ipak držala preponosno brinući da slučajno ne dotakne onu drugu, a i da druge ne dotaknu nju.

Mislile su: ukoliko bi doživjele pad, upitno bi bilo bi li se mogle ponovo podignuti. Nisu znale da je pri njihovu stvaranju bilo predviđeno da se s vremena na vrijeme naginju prema naprijed. Nisu znale da bi se potom mogle podignuti nebrojeno puta.

Kod ovih je pločica, kao po nekom tajnom dogovoru, vladala misao kako je najvažnije zadržati siguran i proračunat razmak od tih nekoliko milimetara ili centimetara. Vrijeme bi pokazalo da ih, naprotiv, politika nojeva naginje sve više prema natrag pa im je svima, a da nisu znale, prijetila opasnost lančanog rušenja. No, pri takvom raspletu događaja ne bi se na zemlji pojavio onaj oblik srca, već bi se dogodilo nešto sasvim drugo. Sve bi se domino pločice pri završnom nagnuću unatrag razletjele uokolo razbivši se na obližnjim stijenama.

Dakle, svaka je domino pločica gledala svoja posla ne mareći za prirodu malo dalje od sebe. Bile su zaokupljene sobom ne znajući da su time cijelo vrijeme radile protiv sebe.

Vrijeme je prolazilo, ne zna se točno koliko, a onda je jedna domino pločica, videći sebe kako se ozbiljno naginje prema natrag, povikala: ”Ovo više nema smisla! Moram se pokrenuti! Ali kako ću kad sam tako slaba i nemam snage?”

I, gle, u tom joj je trenutku, kao izraz iskrene želje i volje, sinula ideja:  ”Paaa… mogla bih se cijelom svojom pločicom nagnuti prema naprijed i nasloniti se na pločicu ispred mene. Ona ne će pasti, nego će se nasloniti na onu drugu ispred. A ta treća bi se mogla domisliti i zaključiti isto – da se ni četvrta ne će previše buniti nego prepustiti. Čini mi se da nema drugog načina kako izbjeći pad unatrag.”

Tako se ta jedna domino pločica odvaži i nagne prema naprijed. Ona ispred nje, kad se to dogodilo, nije osjetila bol s leđa kao što je dugo strahovala da bi se to sasvim sigurno dogodilo. Naprotiv, osjetila je dodir poput povoljna vjetra u leđa pa se i sama pustila prema naprijed. To je, eto, izazvalo istu reakciju one pločice ispred nje.

U prilično kratkom vremenu dogodilo se čudo. Dogodilo se cijelo srce. Niti jedna pločica nije ostala ukopana, a svaka je izgledala elegantnije nego ikad prije iako nisu bile u onako uspravnom i nedodirljivom položaju. Zajedno su tvorile živo pulsiranje zbog kojeg kao da je proradio i krvotok zemlje na kojoj su bile postavljene. Tako su domino pločice opravdale smisao svog postojanja.

Prijatelju, mnogi bi od nas htjeli vidjeti velike promjene u našoj okolini. Naravno, htjeli bismo promjene koje bi donijele dobro i nama i drugima, zar ne?

U svojoj bismo zemlji htjeli moralne, stručne i odgovorne ljude u raznim državnim i društvenim strukturama.

Htjeli bismo političare, direktore, ravnatelje, načelnike i druge, koji će imati osjećaj za ljude i ne donositi ključne odluke po direktivi (još) viših instanci.

Htjeli bismo promjene programskih TV shema koje ne će biti isključivo usmjerene na stjecanje materijalne dobiti ili na visoku razinu gledanosti uz pomoć trivijalnosti i podilaženja niskim strastima.

Htjeli bismo bolje i humanije ljude u upravljačkim strukturama i korporacijama. Htjeli bismo da je slično i sa mnogim vlasnicima raznih tvrtki, kao i s raznim poslovođama, ali i kolegama.

Htjeli bismo da mjesni i gradski čelnici imaju sluha i srca za malog čovjeka.

Htjeli bismo da niti jedna struktura društva ne bude korumpirana i povampirena i da ne isisava krv svojim brojnim žrtvama, tj. običnim građanima.

U kazalištima bismo htjeli gledati mnogo više poticajnih predstava koje bude nadu i nude ideje za izgradnju boljeg društva, a ne samo predstave koje tek vješto opisuju krutu stvarnost ismijavajući je, ali bez nečeg imalo suvislijeg.

Htjeli bismo da službenici za šalterima budu ljubazniji, a prodavači da nas pogledaju u oči dok kupujemo kruh ili novine.

Htjeli bismo slušati malo tišu glazbu u kafićima, kao i pjesme koje imaju malo više duše i ne podilaze niskim strastima.

Htjeli bismo, naravno, i da se neki ljudi iz naše obitelji (rodbine) bolje ponašaju, to jest da ne gledaju samo kako će nekog izigrati za koji kvadrat stana ili zemlje.

Da, sve to i još mnogo toga bismo htjeli, ali najčešće kod velike većine prevlada patetična šutnja u stilu: ”Ma, što ja tu mogu napraviti? Ništa.” Ili: ”Ma, što ću ja kome što govoriti? Bolje je ne miješati se. Ionako nema smisla.” Ili možda: ”Tko sam ja da bi me netko uopće i saslušao, a kamoli i promijenio nešto.”

Takvim stavom čovjek biva zaista paraliziran i nije u stanju dati svoj mali, a dragocjen doprinos u procesu željenih promjena u zemlji u kojoj živi ili pokušava živjeti. Takav stav rezultira stanjem koje sliči učinku onih domino pločica iz priče, s tim da bi se nagnuće moglo dogoditi – prema natrag.

Prosječan čovjek živi u strahu hraneći se uglavnom mrmljanjem i gunđanjem, verbalno bacajući drvlje i kamenje na sve i svakoga kao krajnjim dometom pobune protiv zle klime u kojoj živi i u koju je uronjen do grla. Pritom često pogodi vlastite ukućane umjesto nekog drugog.

Sindrom da čovjek – pojedinac ne može ništa učiniti, raširen je u svim slojevima društva, među kojima su posebno odgovorni intelektualci koji dobro znaju da ne bi smjeli mudro šutjeti. Koji dobro znaju da jedan (po jedan) javno podignuti glas može promijeniti tijek zloćudnih zbivanja.

No, velikoj većini njih je ipak važnije sačuvati ugled, posao, titulu, sigurnost i slično.

I mnogi drugi žele sačuvati sebe, a i zaštititi svoje najbliže. No, što to znači sačuvati sebe? Što to znači zaštititi svoje? Odnosi li se to na onih nekoliko kvadratnih milimetara? Postavlja se također pitanje: A koji to dio sebe sačuvati? Čovjek nije samo tijelo, zar ne?

S tim u svezi, ima Jedan koji je rekao da ”onaj tko želi sačuvati svoj život – izgubit će ga, a onaj tko izgubi svoj život – zadobit će ga.”

Kratkoročno gledajući, mnogo je lakše stajati u mjestu i ništa ne riskirati, nego se upustiti u avanturu u kojoj možeš ostati na cjedilu ili, blago rečeno, biti izigran. Pri takvom uvjerenju, dakako, ne ostavlja se prostor za misao da bi se nekad (ne znaš kad) i negdje (ne znaš gdje) moglo dogoditi i nešto lijepo, odnosno promjena baš zbog – tvoje male kapi.

Dugoročno gledano, kad domino pločica, tj. čovjek stoji prekriženih ruku, on se nužno naginje prema natrag iako je osoba koja je stvorena za nešto više od pukog životarenja u vlastitu brlogu. Pritom mu zimski san traje punih dvanaest mjeseci u godini.

Uistinu, htjeli bismo da je mnogo toga drukčije nego što u ovo vrijeme jest.

No, kod ovog promišljanja moram ti reći još jednu stvar. Naime, čini mi se da nam kao ljudima među pustim željama promakne jedna koja je važnija od svih drugih. Jedna koja pogađa u srž problema.

A to je da moje, tj. tvoje srce bude srce koje ima mnogo više ljubavi prema bližnjima, a i onima daljima oko tebe. Na zemlji. U domovini. Da to srce ima mnogo više hrabrosti i mnogo manje straha. Srce koje ne gleda samo na svoju golu kožu i samo na svoj uzak interes. Srce koje će znati oprostiti, jednako onome u vlastitom domu kao i onome koji je nanio nemjerljivu štetu mnogima u narodu. Srce koje se nikome ne će osvećivati, već će nastojati oko nutarnje promjene i najnepoćudnijih. Onih koji to ne zaslužuju.

”Lako je to reći”, kažeš jer dobro znaš da u sebi sebi nemaš tu potrebnu snagu koja bi te pokrenula za ono što znaš da bi bilo ispravno.

Nameće se, prijatelju moj, na kraju svega rečenog, logičan i prirodan zaključak: naše (svako pojedino) srce treba jednu pravu Kap koja bi nas odozgor dotaknula i okupala svojom čistoćom i svježinom. Kap koja bi nas umirila, ali nam i dala snagu za odvažan ovozemni život.

Naše srce, dakle, treba Božju snagu koja bi nas učinila dragocjenom malom kapi za mjeru služenja na toj zemlji koja i jest predviđena za naš život.

Dragocjeno je i otrježnjujuće saznanje da sami po sebi to ne možemo proizvesti. Kap odozgor ključ je za razumijevanje – svega. Ključ je za ovo vrijeme u kojem vlada niskost, bešćutnost, bezobrazluk, podlost, kukavičluk, bezdušnost, depresija, lopovluk, apatija … Ukratko rečeno, Kap odozgor je ključ ondje gdje se događa – bezbožnost.

Kap odozgor je, naime, takve naravi da ima snagu nadahnuti i najobičniju domino pločicu koja je predugo stajala patetično ukopana u mjestu sama sebe okradajući za uzvišenije kretanje i utjecaj oko sebe.

Bilo kako bilo, i ti se možeš uvjeriti koliko je dubok smisao jedne jedine kapi.

Tvoje kapi. I kako jedan niz tako satkanih kapi može učiniti našu malu zemlju mnogo ljepšim i svježijim mjestom. Naravno, dok još teče ovaj privremeni boravak na njoj i dok traje noć u kojoj još mnoštvo duša žeđa i vapi, čekajući – da ih takne i oživi Slap odozgor. Slap svjetlucava, zlatna sjaja.

Zato, prijatelju moj, pronađi i ti način da staneš pod taj Slap. Vidjet ćeš, otvorit će ti se oči za još mnogo divnih stvari zbog kojih ne ćeš niti moći, a niti htjeti šutjeti ili ostati u mjestu. Iz tvoga će novog srca poteći rijeka živih kapi koja će te poticati prema naprijed donoseći osvježenje onim suhim mjestima koja će dotaknuti, a možda ih i natopiti.

Nije bitno koliko imaš godina i nije bitno čime se baviš. Nije bitno koliko si toga propustio do sada. Govorim ti o vodi odozgor koja želi natopiti tvoje raspuknuto srce i tako ga pretvoriti u živo, pulsirajuće.

Pođi, prijatelju, pod taj Slap i napij se te vode. Pođi, prijatelju, pod taj križ gdje te Isus nestrpljivo i raširenih ruku čeka.

Napij se Njegove vode prije nego bude prekasno pa te iznenadi neki olovno težak dan. Napij se te vode da napokon vidiš što nebeska rosa može učiniti tvojoj zemlji i svim žednim ljudima na njoj.

Priznaj da si suh, ispucan, prašnjav i prljav. Priznaj, pa ćeš očima srca vidjeti koliko je On dragocjen i koliko si ti dragocjena kap – svom Gospodaru nad vodama.

 

0 0 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
2 Comments
Newest
Oldest Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
Josip Mayer
6 years ago

Kap po kap i nastane slap,
a vrijedi za nas sve.

Čovjek nemože učiniti
svaki dan čudo.
Ali čovjek može učiniti,
svaki dan po nešto malo
dobroga uz sebe i za druge.

Kap poput suze iz oka,
kad padne u naše plavo more.

Suza padne i nestane
a more je za kap suze
bogatije.

Milica Schmidt
Milica Schmidt
6 years ago

Dali je to poruka za mene, za mnogo njih ili sve nas….?Imam osječaj da me je dodirnula Vaša kap….i sad imam već dvije kapi…..
Srdačan pozdrav!
Milica