piše: Milan Rajšić
Koje li sreće, kad se čovjek iskrca iz vlaka u nekom malom mađarskom mjestu. (To nije moguce u Hrvatskoj i Srbiji, jer je vlak i željeznica pred izumiranjem)…
Prije nego li sjedne na biciklu i krene dalje, može zažmiriti i sa stopostotnom sigurnošću, na osnovu mirisa i na dodir, prepoznati što oko njega raste. To i nije posebno teško, jer su Big Five, jednako prisutni po cijelom prostoru bivšega Panonskog mora, kao što su to slon, lav, nosorog, leopard i bivol, kod afričkog safarija.
U našoj nepreglednoj i najljepšoj ravnici, smjenjuju se pšenica, kukuruz, šećerna repa, suncokret i posljednjih pedeset godina, soja. Tek tu i tamo i u malim količinama, pojavi se i poneka druga kultura.
Jednako tako je i sa životinjskim svijetom. Najveća životinja je jelen, a najbrojnije su divlje svinje i lisice. Zečevi su rijetki, jer su ih agrokulturne mjere, pesticidi i umjetna gnojiva, kasnih šezdesetih i početkom sedamdesetih, doveli skoro do istrebljenja. Srna je baranjska princeza.
U zraku je pravo bogatstvo. Preko stotinu ptičijih vrsta živi u podunavskim poplavnim šumama, među kojima i nekoliko komada (na prste se mogu nabrojati), orlova. Divlje patke i guske su stalni gosti ovih prostora, jednako kao i brojne sive i bijele čaplje. Rode su nažalost samo bivši gosti u Panoniji.
U vodi vri i kuha od brojnih šarana, štuka, grgeča, karaša, bandara, kucina, čikova, linjaka neizostavnih babuski, podunavskih “sardina” s tisuću sitnih kostiju, kao i još desetak drugih, kojima ni ime ne znam. Kralj Dunava je som koji je mogao narasti i do dvjesto kilograma težine, ali je naj, naj riba u ovom prostoru – smuđ. Jednako lijep u vodi i ukusan u tanjiru i ustima.
Šume su tipične poplavne. Dominiraju razne vrste topole, crna, bijela, stotine talijanskih klonova, nekoliko vrsta vrba, a na “gredicama”, koje su samo metar ili dva uzdignute, kočopere se stari hrastovi i jasenovi.
Nekada su uz sve baranjske ceste bili drvoredi slatkih dudova koji su pravili ljeti debelu sjenu, a zimi štitili da na cestama ne nastanu snježni nanosi. Dud je imao i jednu posebnu ulogu, da nakon što me mama spremila i obukla mi bijelu košulju za odlazak prvog dana nove školske godine, slatki crno-crveni plod, umjesto da padne u usta, padne na košulju. A nije se onda imalo dvije ili tri košulje, kao što nije bilo Faxa, Persila i društva.
Nakon udaranja jednoga od tih dudova u jureći automobil visoko pozicioniranog političara Slobodana Penezića Krcuna, nedaleko od najpoznatije jugoslovenske gostione, Čingi lingi čarda (nakon nekoliko decenija, ponovo na istom mjestu izgrađena), netko od lokalnih političara proglasio ih je krivima i naredio da se svi bijeli, crni i roza dudovi iliti murve, kazne i posijeku.
Kad mi se danas jedu dudovi, potegnem do Turske, Irana ili Armenije. A tamo… svježi, suhi i tekući u obliku dudovače.
Meni je sasvim svejedno jesam li u Mađarskoj, Srbiji ili Hrvatskoj. Meni je sve to jednako ravno, jednaka crna masna zemlja, jednaki mirisi, jednaki zvukovi, jednako melankolično, na momente u kišnom, jesenjem, sivom danu, depresivno.
Ovdje je kmet uvijek u rat morao ići, kako Krleža kaže. Svako malo su stizali neki drugi, iz nekih drugih dalekih krajeva i objašnjavali nam da smo gladni, potlačeni, prevareni. A ovdje nikada nije bilo gladi i kako zaboravljeni hrvatski književnik Matko Peić veli, ovdje u zemlju možeš baciti dugmad, a nešto će izrasti.
Moja ravnica se nekim čudom svela na tri B.
Banat, Bačka i Baranja su za mene najcrnje, a istovremeno i najsvjetlije pokrajine u bijelome svijetu.
Koje li sreće kada se čovjek iskrca iz vlaka, u nekom panonskom selu u Hrvatskoj, Mađarskoj ili Srbiji i zapjeva:
To je moja zemlja, tu sagradi dom…