In memoriam
Odlazak Zdravka Sančevića znanstvenika, poduzetnika, političara diplomata i pisca, čije je životno djelo višestruko utkano u temelje Lijepe Naše, ispunilo nas je tugom, ali i ponosom na njegovu bogatu intelektualnu ostavštinu…
tekst: Vesna Kukavica
foto: Arhiva HMI
U devedesetoj godini života preminuo je čestiti patriot i počasni konzul Republike Hrvatske u Venezueli dr. sc. Zdravko Sančević u Caracasu 21. IX. 2021. Znanstvenik, poduzetnik, političar diplomat i pisac Zdravko Sančević rođen je u mjestu Crkvena (BiH) 20. I. 1931., gdje mu je otac ugledni gospodarstvenik Mirko Sančević radio u području šumarstva i drvne industrije.
Školovao se u rodnoj bosanskoj sredini, nastavivši obrazovanje u Hrvatskoj, Italiji, Sjedinjenim Američkim Državama i Venezueli sve do doktorata i to na prestižnim gimnazijama i sveučilištima od Zagreba i Rima do Pittsburgha i Caracasa.
Hrvatsku je napustio s roditeljima kao četrnaestogodišnji dječak 1945., preživjevši u djetinjstvu ne bez ožiljaka dvogodišnju izbjegličku dramu u logorima Austrije i Italije. U Venezuelu je stigao 1947. Studij naftnog inženjerstva počeo je u Caracasu, a završio u Coloradu 1957. Magistrirao je 1961. na državnom Sveučilištu Pennsylvania, a doktorirao 1976. na Središnjem venezuelanskom sveučilištu. U naftnoj industriji radio je čitav radni vijek (1953.-90.), napredujući kao vješt inženjer do vrhunskog menadžera u toj lukrativnoj branši. Kao znanstvenik eruditske naobrazbe Sančević je utemeljitelj Naftnih studija na Sveučilištu u Caracasu, odgojivši naraštaje studenata.
Disidentska etapa
Uz karijeru, obitelj mu je bila na prvome mjestu, prenoseći svojim milim kćerima i sinovima ljubav za vlastiti hrvatski narod uz poštovanje venezuelskim domaćinima. Dokazao se kao osnivač hrvatskih iseljeničkih organizacija i ustanova te urednik Vijesti za Hrvate (1970.-73.). Osobito je zapamćen kao dvodesetljetni izdavač Vjesnika Centro Croata-Venezolano (1974.-1991.). Suosnivač je nacionalne udruge Staro Društvo Hrvata u Venezueli 1949., čiji je bio tajnikom (1951.). Bio je predsjednik poduzeća Hoger Croata C.A. (1969.-71., 1988.-89.). Vodio je Hrvatsku katoličku zajednicu (1970.-74.). Bio je tajnik Hrvatsko-venezuelanskog centra (od 1975.) i naposljetku predsjednik Hrvatskog odbora za Venezuelu od 1990. Jedan je od osnivača Hrvatskog narodnog vijeća (HNV-a), planetarno slavne nadstranačke organizacije naše političke emigracije, osnovane u Torontu 1974. Surađivao je u najutjecajnijim iseljeničkim časopisima Studia Croatica i Hrvatska revija, doprinijevši bitno svojim javnim pragmatičnim napisima razumijevanju tzv. hrvatskog pitanja u inozemnim organizacijama za zaštitu ljudskih prava kakva je primjerice Amnesty International.
Domovinska dionica
U Hrvatsku se vratio za Domovinskoga rata 1991. kao dragovoljac Zbora narodne garde. Obnašao je časno niz istaknutih savjetničkih funkcija u Zagrebu od ministra za informiranje do dužnosti ministra za iseljeništvo (1991.-92.). Bio je veleposlanik Republike Hrvatske u Bosni i Hercegovini (1992.- 95.). Sudjelovao je u radu Petrolejskog časnog bratstva. Obnašao je dužnost predsjednika Koordinacijskog odbora HDZ-a za Venezuelu i Južnu Ameriku (od 1990.). Bio je pukovnik Hrvatske vojske. Dokazao se kao blizak suradnik dr. sc. Franje Tuđmana, prvog hrvatskog predsjednika, iz čijih je ruku kasnije primio najviša odličja Republike Hrvatske. Odlikovan je Redom kneza Branimira s ogrlicom i Redom Ante Starčevića. Nositelj je Spomenice Domovinskoga rata. Također bio je predsjednik Upravnog vijeća Sveučilišta u Zagrebu.
Srednjoamerički počasni krug
Vrativši se 1999. u Venezuelu, ne miruje već u zlatnoj životnoj dobi odgovorno obnaša dužnost počasnog konzula RH. Posjedovao je jednu od najvećih biblioteka hrvatskih knjiga u dijaspori na više od 10 jezika. Osiguravao je rezidenciju u vlastitom domu znanstvenicima iz RH. Čitatelji hrvatskih časopisa, među kojima su Matica i Hrvatski i iseljenički zbornik rado se sjećanju njegovih članaka i knjiga poput one koja donosi zapise veleposlanika Pogled u Bosnu (1998.) ili one u kojoj na gotovo pet stotina stranica piše Dopune hrvatske historiografije, uključujući povijest našeg iseljeništva u Srednjoj Americi (2015.).
Kozmopolit Sančević živio je u domovini u razdobljima 1931. – 1945. i 1991. – 1999., dok je najveći dio života tj. punih 68 godina proveo kao hrvatski emigrant, čiji se san za samostalnošću i slobodnom domovinom ostvario. Bio je zahvalan vjernik, brižan suprug i ponosni otac brojene obitelji s mnogo djece te posebno nježan djed. Kao publicist Sančević je, uz niz inženjerskih inovacija, otkrio u američkim arhivima i povijesne izvore prve vrste koji ukazuju da su Hrvati u karipskome području prisutni pola tisućljeća. Hrvati su u Amerike prema tom otkriću ušli kroz Karibe 1502. Izdvojimo, nakon nestanka SFRJ i uspostave neovisne RH, Hrvati na području velikog geografskog prostora Srednje Amerike od Rio Grande u Meksiku do Brazila, koji žive u tamošnjih 26 država zahvaljujući doktoru Sančeviću imali su čvršće veze s matičnom zemljom. Povezanost Hrvata u Srednjoj Americi, upozoravao je netom preminuli svestrani hrvatski poklisar Sančević, otežava i jezična barijera jer se u tim zemljama govore razni jezici od engleskog, španjolskog, francuskog do nizozemskog. I ovu aktivnost Zdravka Sančevića ne bismo smjeli zaboraviti! Hvala mu za sve što je činio kao počasni konzul za sve ljude dobre volje!
Filantrop
Povijesni kontekst emancipacije suvremene hrvatske nacije u međunarodnome okruženju, nije moguće danas ocijeniti bez intelektualnoga i filantropskoga uloga Zdravka Sančevića, koji je vezan uz djelovanje nadstranačkog Hrvatskoga narodnoga vijeća koje se pojavilo na svjetskoj političkoj sceni u doba Hladnoga rata među našim fakultetski školovanim egzilantima nakon sloma Hrvatskog proljeća, a kojima su se priključili mladi intelektualci hrvatskih korijena rođeni u dijaspori. Vijeće je postalo najreprezentativnija politička organizacija iseljenih Hrvata poslije Drugog svjetskog rata, među čijim je arhitektima bio i Zdravko Sančević. Za 16 godina djelovanja HNV-a, Vijeće je ostvarilo ključna lobistička postignuća prigodom rušenja Berlinskoga zida što se zbilo uoči međunarodnog priznanja RH i pobjede u Domovinskom ratu devedesetih 20. stoljeća. Misija HNV-a bila je suprotstaviti promidžbu za hrvatske probitke onoj jugoslavenskoj – unitarističkoj i totalitarnoj. Nakon Helsinške deklaracije (1975.), koju je potpisala ondašnja Jugoslavija, a koja je svim potpisnicima jamčila nepovredivost granica, kao i razvoj Europske zajednice, Hrvatskoj i Hrvatima u emigraciji su ostala samo dva polja rada: ljudska prava i samoodređenje naroda, koje su očito naši disidenti na Zapadu dobro prepoznali. Riječju, naraštaj doktora Sančević neprocjenjivo je doprinio uspostavi moderne Hrvatske države. Zdravko Sančević je bio pravi čovjek na pravom mjestu – i to je svojim entuzijazmom, humanošću, filantropijom i znanjem znao kapitalizirati u korist svoga naroda kao i svih plemenitih ljudi.
Svi djelatnici Hrvatske matice iseljenika izražavaju duboku sućut cijeloj obitelji našeg cijenjenog doktora Zdravka Sančevića, skromnog, uzornog i čestitog prijatelja.
Počivao u miru Božjem!