IŠČITAVANJE VLAČIĆA U NOVOM RUHU

Luka Ilić: “Teološka biografija Matije Vlačića Ilirka”

Piše: Jaroslav Pecnik/ Novi list

Za svoj doprinos izučavanju Vlačićeva djela Luka Ilić je, prigodom 500. obljetnice reformacije, dobio Lutherovu medalju i zahvalnicu Evangeličke crkve u RH, a 2020. nagradu grada Labina za »kontinuirano proučavanje djela M. V. Ilirika«. Prije knjige koja je ovdje prikazana, u Hrvatskoj je 2014. (u Puli) objavio studiju »Milost, vjera i grijeh: teologija Matije Vlačića Ilirika«

Prošle, 2020. godine, grad Labin, rodno mjesto Matije Vlačića Ilirika (Matthias Flacius Illyricus) želio se na dostojan način odužiti svom velikom sugrađaninu (rođenom 30. ožujka 1520. u Alboni, kako se Labin tada zvao), ali nažalost, opsežan i dobro osmišljen program obilježavanja 500. godišnjice njegova rođenja zbog pandemije i epidemioloških mjera nije se mogao realizirati kako je bilo planirano. Šteta, jer radi(lo)se o značajnoj obljetnici posvećenoj jednom od najvećih sinova koje su Istra i Hrvatska kroz cijelu svoju povijest dali svijetu znanosti i kulture. Napose teologiji i drugim društvenim znanostima (lingvistika, filozofija, povijest…), a pritom ne treba zaboraviti kako se upravo Vlačić danas smatra utemeljiteljem hermeneutike, filozofsko-lingvističke discipline koja je u velikoj mjeri obilježila, i to na različitim područjima, svekoliku novodobnu znanost.

Ali, da sve ipak ne ostane samo na planovima, pobrinuo se prof. dr. Luka Ilić, osoba koja je danas, ne samo unutar Hrvatske, već i u širem europskom kontekstu jedan od najboljih znalaca života i djela Matije Vlačića; nedavno je s engleskog jezika (u prijevodu prof. dr. Marine Schumann) objavljena njegova doktorska disertacija naslovljena »Theologian of Sin and Grace: The Process of Radicalization in the Theology of Matthias Flacius Illyricus« (obranjena 2012. na Lutheran Theological Seminary u Philadelphiji, a kao knjiga tiskana je 2014. kod njemačkog nakladnika Vanderhoeck i Ruprecht u Göttingenu). Dakle, »Teološku biografiju Matije Vlačića Ilirika, proces radikalizacije u Flaciusovoj misli«, kako je preveden naslov spomenute Ilićeve knjige, u nas je objavio Teološki fakultet »Matija Vlačić Ilirik« u Zagrebu u svojoj prominentnoj ediciji Folia Protestantica Croatica i bez sumnje velik je doprinos razumijevanju i novom čitanju ideja ovog velikog znanstvenika, ali i njegovog svekolikog obimnog djela enciklopedijskog karaktera, koje je, kako tvrdi dr. Ilić, još uvijek u velikoj mjeri terra incognita; odnosno, tek nam predstoji prava i puna analiza bogatstva misli koje se skrivaju u njegovim inspirativnim rečenicama, a u čije značenje uvijek iznova valja proniknuti i u novom ključu ih tumačiti.

Teologija velikog Labinjanina

Prof. dr. Luka Ilić (rođen u Karlovcu 1969.) diplomirao je na Protestantsko-teološkom fakultetu u Bruxellesu, magistrirao je na Vrije Universiteit u Amsterdamu, a doktorirao je, kako smo već napisali, u SAD-u. Jedno je vrijeme radio i kao profesor na Visokom evanđeosko-teološkom učilištu u Osijeku, a potom je otišao u Mainz gdje je u razdoblju 2010.- 2014. radio kao znanstveni suradnik na Leibnizovom institutu za europsku povijest. Kao pastor služio je u Zemunu, New Jerseyju, a jedno kraće vrijeme i u Rijeci; od svibnja 2014. živi i radi kao evangeličko-luteranski pastor u Wirttenbergu, u mjestu Balzheim, a paralelno se bavi i znanstvenim radom i do sada je objavio više od 60 radova iz različitih područja, uglavnom vezanih za teološko-povijesnu problematiku.

Za svoj doprinos izučavanju Vlačićeva djela, prigodom 500. obljetnice reformacije, dobio je Lutherovu medalju i zahvalnicu Evangeličke crkve u RH, a 2020. nagradu grada Labina za »kontinuirano proučavanje djela M. V. Ilirika«. Prije knjige koja je ovdje prikazana, u Hrvatskoj je 2014. (u Puli) objavio studiju »Milost, vjera i grijeh: teologija Matije Vlačića Ilirika«.

U predgovoru hrvatskog izdanja svoje doktorske disertacije Ilić je napisao: »Vlačić je već tijekom života bio kontroverzna ličnost i takav je ostao i u povijesnom sjećanju. Kao jedna od najpoznatijih osoba s područja današnje Hrvatske u njemačkom kulturnom krugu, ipak zaslužuje veću pozornost i dublje istraživanje, kako njegovih pisanih djela, teološke misli i argumenata, tako i njegove biografije, obilježene brojnim selidbama diljem Europe, obiteljskim životom s velikim brojem djece i teškoćama koje je proživio kao stranac. Svrha ove knjige je pridonijeti upoznavanju Vlačićeve teologije, što je do sada u hrvatskoj historiografiji uglavnom bilo zanemareno. S druge strane, cilj je i ispraviti neke pogreške i netočnosti proizašle iz heroiziranja njegovog lika bez kritičkog i analitičkog pristupa.« Godinama posvećen izučavanju teologije velikog Labinjanina, kako je duhovito primijetila Ilićeva supruga »za koje je vrijeme postao nevidljivim, ali itekako prisutnim članom obitelji«, autor je pohodio brojne knjižnice i arhive diljem svijeta; prelistavao je tomove građe, čitao brojne knjige, tako da neizostavno valja istaknuti kako samo bibliografija njegove doktorske disertacije obuhvaća preko 50 gusto ispisanih stranica izvora. Služio se i do sada neobjavljenim rukopisima koje je trebalo dešifrirati, a tko si bude dao truda i uzeo u ruke ovu, s velikim znanjem i akribijom napisanu knjigu, neće zažaliti; otvorit će mu se jedna nova, drukčija perspektiva na velikog teologa, ali i složena vremena u kojima je radio i živio, a koja su u mnogo čemu predodredila i bitno utjecala na njegovo uistinu monumentalno djelo, koje dakako, prije svega možemo zahvaliti njegovom geniju, ali i političkim i društvenim odnosima i procesima u crkvi u kojoj je bio involviran i koji su ga tjerali da na samosvojan način reagira na brojne izazove, kako unutar akademsko-institucionalne sredine, tako i na povijesni kontekst, koji je na neki način i sam uvelike oblikovao.

Proces radikalizacije

Polazna točka u pokušajima periodizacije razvoja Vlačićeve teologije za Ilića »skrivala« se u činjenici da je on bio pripadnik tzv. druge generacije evangeličkih teologa, koji su bili učenici Martina Luthera i Philipa Melanchthona. Koristeći se prikazom života i teologije Matije Vlačića kako bi se mogao što preciznije i sustavnije usredotočiti na »progresivnu radikalizaciju njegove teologije«, sam je proces radikalizacije mapirao, odnosno razlomio u tri faze, uz napomenu da im je i prethodila tzv. faza predradikalizacije kao samosvojan uvod u veliku misaonu avanturu koja je uslijedila i koja je nesumnjivo obilježila epohu kojoj je pripadao. I koja još uvijek traje, punih 500 godina, sve do danas.

Vlačić je kao mladić napustio Labin i otišao je učiti i studirati u Veneciju, potom Basel, Tübingen i Augsburg, a svojim se talentom i znanjem nametnuo u Wittenbergu, središtu luteranske reformacije gdje se pod utjecajem Luthera i Melanchthona duhovno formirao i na tom putu ostao dosljedan, čak i onda kada mu je i samome bilo jasno da je možda ipak suviše čvrst u svojim stavovima i da bi trebao prihvatiti dobronamjerne savjete, pristati na kompromise, ali on je sve to ignorirao. Smatrajući da je u pravu, nije popuštao, tako da na koncu nije ispaštao samo on, već i njegova mnogobrojna obitelj. Naime, Vlačić se dva puta ženio; s prvom suprugom imao je dvanaestero djece, a kada je ona umrla ponovo se oženio i u tom mu se braku rodilo još šestero djece. Tu brojnu obitelj trebalo je uzdržavati, što dakako nije bilo nimalo lako, posebice jer je često dolazio u sukobe s raznim gradskim upravama u mjestima u kojima je prebivao i stoga je morao mijenjati mjesto boravka, a ta egzistencijalna nesigurnost odražavala se i na njegov rad. Velik broj knjiga koje je napisao došle su na Index librorum prohibitorum, čime se nisu samo »stanjili« ionako skromni prihodi, već mu se često i »glava nalazila u torbi«, tako da je morao bježati i u vječitom traženju zaštitnika dodatno se iscrpljivati.

Na koncu, utočište je našao u jednom samostanu u Frankfurtu na Majni; zapravo, tu je mogao smjestiti obitelj, ali sam je morao napustiti grad, jer mu lokalne vlasti iz političkih razloga (i pod pritiskom kneževa) nigdje nisu dopuštale duže zadržavanje. Nastavio je obilaziti razne gradove tražeći pomoć i razumijevanje, ali bez uspjeha, umoran i bolestan vratio se u Frankfurt gdje je u ožujku 1575. i umro, ali gradske vlasti obitelji nisu dozvolile sahranu po evangeličkom obredu. Tako je u posvemašnjem siromaštvu svršio jedan od najvećih umova svoga vremena, ali to je bio put koji je sam izabrao i ni po koju cijenu s njega nije želio skrenuti. Vlačić je bio uvjeren kako je njegova misao »bila istinski biblijska i istinski luteranska« i kako mu je dužnost ići tim trnovitim stazama kako bi vlastitim primjerom pokazao i dokazao da za istinskog kršćanina »drugog puta nema« i u tom uvjerenju je umro.

Žestoke polemike

Nakon Wittenberga, često je mijenjao sredine (Magdeburg, Jena, Danzing, Nürnberg, Strasbourg…); u prvo vrijeme iz akademskih razloga i potreba teoloških istraživanja po raznim bibliotekama i arhivama, a na koncu kako bi pronašao mir i egzistencijalnu sigurnost za svoju obitelj i svoj rad. Prof. Ilić iznosi tezu da se razdoblje Vlačićeve predradikalizacije odnosi na period između 1536. i 1548.; nakon toga, prva faza radikalizacije započinje 1548. i traje do 1557., a karakteriziraju je brojne i žestoke polemike s oponentima, sučeljavao se s različitim teološkim gledištima, a izrazito je bio kritičan prema političkim zbivanjima u Svetom Rimskom Carstvu izazvanim širenjem evangeličke vjere.

To je i razdoblje kada je Vlačić osudio tzv. carski Augsburški interim do kojeg je došlo nakon što su njemački evangelički knezovi doživjeli poraz od papinske vojske i u kojem su iznova uvedene neke, za luteranski svijet neprihvatljive, »prakse«. Nakon toga, Vlačić se preselio u Magdeburg (1549.), gdje je objavio velik broj publikacija protiv Interima, što mu je proširilo glas i slavu beskompromisnog i oštrog polemičara, ali i originalnog teologa. Dakle, to je ujedno bilo i razdoblje kada je Vlačić počeo graditi vlastitu teološku poziciju bespoštedno kritizirajući sve one koji su obnašali vlast, bilo u Crkvi, bilo u državi. Ilić piše: »Prvu fazu Vlačićeve radikalizacije obilježilo je njegovo sudjelovanje u adijaforističkom sporu (odnosi se na stvari, dogovore ili postupke čije je postojanje Bog zamislio i uredio, ali ih nije izričito zapovijedio), gdje je tvrdio da određeni elementi u teologiji i praksi Crkve ne mogu biti predmetom kompromisa i da tako treba i ostati, posebice u vrijeme ekstremnih kušnji i progona. Također se uključio u majoristički spor koji se vodio oko nužnosti dobrih djela za spasenje – čemu se Vlačić žestoko usprotivio, jer je to za njega potkopavalo značaj Božje milosti.«

Takva isključivost donijela mu je brojne neprijatelje, ali on se na to nije obazirao, jer upravo je tada započeo pisanje svojih najznačajnijih projekata, prije svega skice svjedoka istine (»Catalogus testium veritatis«), ali i kasnije slavne »Magdeburške centurije« u kojima je želio predstaviti svekoliku povijest Crkve od njezinog nastanka do 16. stoljeća, a zapravo tim radovima dokazati opravdanost i legitimnost otpora papinskoj Rimokatoličkoj crkvi i uspostavu protestantizma.

Vječiti lutalica

Nakon što se 1557. preselio u Jenu, započela je, tvrdi Ilić, druga faza Vlačićeve radikalizacije; do tada je djelovao kao »oporbeni« teolog, ali sada, nakon što mu je vladar Saske Johann Friedrich II. dodijelio mjesto profesora na tamošnjem teološkom fakultetu, prvi put se našao u prilici da on sam, osobno odlučuje o pojedinim crkveno-političkim (ne)prilikama. U to je vrijeme, kako kaže Ilić, formulirao »Knjigu opoziva« koja je trebala vjernicima ponuditi »ispravan nauk« koji bi slijedili svi kršćani, a sve u nakani da »teološki ujedini teritorij i stane na kraj brojnim krivovjerjima«. Ali, umjesto željenog primirenja teoloških sporova i odnosa u zajednici, knjiga je samo dodatno uzbudila duhove, tako da je na kraju Vlačiću (zajedno s Johannesom Wigandom) bilo zabranjeno daljnje poučavanje i objavljivanje na cijelom prostoru Saskog vojvodstva.

Napuštajući Jenu, po mišljenju dr. Ilića, Vlačić ulazi u treću fazu radikalizacije koja je trajala od 1562. do 1575.; zapravo, u cijelom tom razdoblju »pokušavao je očistiti svoje ime od optužbi da izaziva razdore«. Međutim, sve je više, posebice među njegovim sve brojnijim oponentima vladalo uvjerenje kako je njegov nauk o izvornom grijehu zapravo hereza, a on, kako bi dokazao ispravnost svojih stavova, napisao je »Ključ Svetog pisma« koji je zapravo svojevrstan hermeneutički magnus opus, djelo u kojem je detaljno obrazložio svoje učenje o istočnom grijehu. Tijekom 1566. Vlačića su pozvali u Antwerpen da bude savjetnik tamošnje evangeličke zajednice, ali nakon što su Španjolci osvojili grad morao je pobjeći u Strasbourg, gdje je dovršio svoje posljednje veliko djelo »Glose uz Novi zavjet«. Međutim, uslijed stalnih trzavica i sumnji u »ispravnost njegovog nauka«, gradske su ga vlasti (1573.) protjerale i tako se veliki teolog definitivno preobrazio u novodobnog Ahasvera, vječitog lutalicu koji nigdje ne nalazi smiraj.

Ilić piše: »Vlačićeva djela nam otkrivaju dubinu njegovog teološkog promišljanja, ali i izuzetno poznavanje filozofije i klasične književnosti, a vladao je i brojnim jezicima«, tako da mu nije bio problem izvorno, u originalu konzumirati brojna djela kako na tzv. živim, tako i »mrtvim« jezicima.

Monumentalan opus

Vlačićev monumentalan opus, kao i razvoj njegove teološke radikalizacije, tvrdi Ilić, »nije bio do danas rekonstruiran primjenom kronološkog pristupa i stoga ovaj rad predstavlja doprinos poznavanju tog teologa ispitivanjem njegovog života i mapiranjem njegovog teološkog razvoja kao dvaju usko isprepletenih i interaktivnih područja«.

Prof. Ilić se posebno bavio Vlačićevim naukom o grijehu i poimanjem Božje milosti koja mu je bila od temeljne važnosti, jer je samo ona mogla biti kontrapunkt »potpunoj čovjekovoj iskvarenosti«. Samo milošću Božjom, a ne činjenjem dobrih djela (što dakako nije loše, ali nije dovoljno), ljudi mogu dobiti spas i tako zaslužiti novi život. A da se ne radi samo o vrijednoj teološkoj baštini, duhovnom nasljeđu koje nema poveznicu sa suvremenošću, najbolje svjedoči primjer koji nam je ponudio dr. Ilić: Hans Christoph von Hasse i njegov bratić, čuveni njemački teolog Dietrich Bonhoeffer, istražujući u kakvom su odnosu »status confessiones« i sloboda Crkve (pitanja kojima se intenzivno bavio i Vlačić) poslužili su se Ilirikovim idejama u raspravama koje su zaokupljale njemačke kršćane 30-ih godina minulog stoljeća, dakle u vrijeme kada su nacisti jurišali i na koncu osvojili vlast. I upravo na tragu Vlačića su zaključili: »status confessiones« obvezuje na beskompromisan otpor. Iako Von Hasse nije izravno spominjao nacistički režim, njegovi su tekstovi, svima je to bilo jasno, bili upozorenje vjernicima što i kako postupiti s novom i opasnom rasističkom i antisemitskom ideološkom pošasti. Bonhoeffer je čak doslovno citirao Vlačića, povlačeći paralelu s tada aktualnom njemačkom situacijom: u zemlji u kojoj zavedeni puk zaboravlja izvorni nauk Crkve u korist lažnog nauka, izgubio je istinsku kršćansku orijentaciju. Dakako, Hitler se ubrzo, i to drastično (o)svetio svima koji su se usudili makar i indirektno kritizirati njegov režim, ne sluteći da su njemački teolozi inspiraciju pronalazili upravo u teologiji jednog Slavena.

Na koncu možemo zaključiti: djelo »Teološka biografija Matije Vlačića Ilirika« značajan je doprinos ne samo dubljem i boljem razumijevanju svekolikog stvaralaštva velikog Istranina, već nam zorno ilustrira i koliko je to nasljeđe još uvijek živo i aktualno. Ilić je obavio velik, titanski, ali ujedno i pionirski istraživački rad s kojim se, i to s pravom, svrstao među intelektualce od formata od kojih možemo očekivati (s nestrpljenjem) nove radove, slične, visoke kvalitete.

5 1 vote
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments