Iz drugih medija ...crckarije.com
tekst: Matej Perkov
foto: Hodim, torej sem
Koliko god otrcano zvučalo, većina mladih u našoj okolini pasivno živi svoj život, ali u tom mnoštvu ipak zasjaji poneka zvijezda koja se izdvaja od ostalih, a ta zvijezda svojim sjajem pokazuje pravi put ostalim ljudima koji streme visokim ciljevima.
Jedna od tih zvijezda je 28-godišnja Pia Peršič, planinarka, putnica i još svašta toga. Slučajno poznanstvo s Piom urodilo je mnogim kreativnim idejama, jedna od njih je i ovaj intervju čiji je cilj promocija putovanja i avanturizma, a posebice domoljublja na jedan drugačiji način.
Možeš li se ukratko predstaviti hrvatskoj publici koja redovito čita portal Črčkarije?
“Dakle, imam 28 godina i dolazim iz Krškog u Sloveniji. Kako sam neka vrsta nomada, mogu se udomaćiti bilo gdje! Zadnjih deset godina živjela sam na slovenskoj obali, u Portorožu, te u Ljubljani. U to vrijeme sam, pola godine, putovala Bliskim istokom, spavala u beduinskim šatorima, otkrivala tahne drevnog Babilona i lovila krokodile po Nilu (ostvarila sam svoje dječje snove). Studirala sam europsku i sredozemnu kulturnu baštinu na fakultetu za humanističke studije u Kopru, a trenutno dovršavam magisterij iz Baštinskog turizma na Fakultetu za turističke znanosti u Portorožu.”
Koliko dugo se baviš planinarenjem?
“S planinama sam se susrela već u djetinjstvu. S pet sam godina sudjelovala u dječjem kampiranju u Logu pod Mangartom, na Posočju i Nadiži. Uskoro sam svojom “planinskom srećom” zarazila i pokojnog oca pa smo često izostajali s posla i iz škole kako bismo otišli na neki izlet. Išli smo na sastanke planinarskog društva i, s osam godina, već sam se penjala na Triglav, Mangart, Škrlaticu itd. Sjećam se kako je tata jednom otišao bez mene na Montaž i to mu još nisam oprostila. Bili su to iskonski planinarski izleti s kampiranjem, bez telefona, TV-a i fast fooda. Nama klincima bi oduzeli sve slatkiše, a zatim bi nam ih dijelili prema zaslugama kao nagradu za pospremljenu sobu u domu, uspon na vrh i sl. Roditelji se nikada nisu žalili na takav odnos prema djeci. Sve je bilo tako jednostavno, a danas moraš položiti bezbroj tečajeva, praktički doktorirati, iz kojekakvih područja za takve stvari.”
Privukla si pažnju javnosti nakon nastupa u TV emisiji Vaš krog, kada si pričala o projektu obilaska Slovenske planinske poti. Ukratko, što je Slovenska planinska pot?
“Kažu kako Kina ima Kineski zid, a Slovenija Slovensko planinsko pot. Devetnaesto stoljeće bilo je obilježeno potragom za nacionalnim identitetom, saznanjima o vlastitoj kulturi i borbi za nacionalna prava. Ta borba se, najčešće, odvijala upravo na vrhovima planina. Kada je osnovan Slovenski planinarski savez (ove godine slavi se 120 obljetnica), gradile su se staze i planinarski domovi, stoga je planinarstvo bilo važno za buđenje nacionalne svijesti i otpor prema njemačkim osvajačima koji su htjeli zauzeti Sloveniju. Prije 60 godina, prof. Šumljak je došao na ideju povezati jednom stazom sve naše planine i doline čime bi se Slovencima otkrila sva ljepota našeg planinskog svijeta. Slovenska planinska pot duga je 160 km i prolazi kroz, gotovo, sve slovenske Alpe i planine koje su predziđe Alpi. Staza vodi od Maribora do Ankarana preko Pohorja, Kamniško-Savinjskih Alpi, Karavanskih i Julijskih Alpi, Cerkljansko-Idrijskog gorja, Trnovske i na kraju dotiče more. Planinari na taj način obilaze 9 regija, 58 planinarskih domova, 23 predivna vrha (čak 13 dvotisućnjaka), 5 gradova te dva muzeja (Slovenski planinski muzej u Mojstrani i Partizanska bolnica Franja na Cerknu). Jedna od točaka naputu, Škocjanske jame, uvrštena je u UNESCO-vu baštinu. Ovo je prva vezna planinarska transverzala u Europi i svijetu te posebna priča o povijesti slovenskog planinarstva te kao takva, svjetski i domaći, unikat. Upravo ona je potakla trasiranje i izgradnju sličnih staza diljem svijeta. Ova staza je omiljena među Slovencima, označena je brojkom 1 i moguće ju je proći za 245 sati ili mjesec dana, a zapravo je možete obilaziti kako god hoćete. Običaj je kupiti planinarski dnevnik u kojeg se utiskuju žigovi 75 kontrolnih točaka. Na kraju dobijete značku kao nagradu i uspomenu. Postoje i nepisana pravila, npr. svaki Slovenac mora jednom u životu doći do vrha Triglava, a baš svaki slovenski planinar trebao bi proći Slovensku planinsku pot.”
Kako si se odlučila na pothvat kojim si obišla sve odjednom i koliko ti je vremena trebalo za to?
“Kroz život sam lutala svijetom na razne načine. Kada sam motorom putovala po Bliskom istoku susrela sam mnogo biciklista te sam se i sama prebacila na bicikl. Biciklom sam otkrivala skrivene kutke Slovenije, Hrvatske itd. U ljeto 2011. godine, biciklom sam prošla romarski put Camino de Santiago u Španjolskoj, a zatim Englesku i Škotsku. Put automobilom ili motorom razlikuje se od putovanja biciklom ili pješke. Naravno, iako su bicikl i vlastite noge sporiji način, on te zbližuje s ljudima i okolinom, prirodom…Putovanje rutom Camino de Santiago, otvorilo mi je oči jer sam svakodnevno sretala hodočasnike bez nogu i ruku koji su, unatoč svom invaliditetu, svaki dan napredovali svom cilju. Odlučila sam odabrati jedno putovanje koje ću propješačiti. Željala sam u Nepal na trekking, ali na kraju sam se odlučila za Slovensku planinsku pot jer jako volim svoju zemlju i njene planine. Bilo je ljudi koji su prešli SPP u jednom mahu, ali ti su rijetki (izuzmimo ultramaratonce jer to je posebna ekstremna sportska kategorija). Ja nisam išla na trku i nisam htjela gledati na sat. Pročitala sam sve o SPP iako sam već prije u raznim izletima obišla većinu tih kontrolnih točaka. No, ovo je bilo drugačije – istraživanje puteva koji povezuju vrhove i planine, upuštanje u nešto novo i nepoznato. Svakako, odličan izazov! Ljetovanje na plaži i večer u hotelima zamijenila sam za spavanje pod zvijezdama, kuhanje kave s pogledom na sunce koje izlazi iza vrhova i pitanjem “Što će mi donijeti današnji dan?”. Zanimalo me kako je to 30 dana biti u pokretu u planinama. Nakon tog iskustva mogu samo reći kako Slovenija nije malazemlja. Obilazak slovenskih planina, raširio mi je vidike, neke udaljene točke su se približile. Gledati vrhove iz svih mogućih kuteva, približavati im se, penjati se na njih, a zatim se udaljavati… Jer… Put stalno vodi naprijed.”
Zašto si krenula sama? Jesi li bila sama na čitavom putovanju?
“Teško mi je bilo nagovoriti nekog jer svi su vezani za posao, školu ili obitelj, prijatelje… Iako su neki jako htjeli sa mnom, nisu mogli to odabrati. Zato sam tražila društvo preko interneta, javilo se desetak zainteresiranih ljudi, ali svi su u zadnji tren odustali. U životu sam naučila kako ću često neke stvari morati napraviti sama. Teško je napredovati i ići naprijed ako stalno nekog moraš nešto moliti, nagovarati, poticati… Na kraju, riječ je bila o mojoj želji, mom projektu i mojim snovima. Nije bilo teško pomiriti se s činjenicom kako ću morati ići sama, ali jako sam se veselila toj avanturi. Nekoliko dana prije polaska, stigla sam s bicikliranja po kišnoj Britaniji. U Ljubljani sam uletjela u Iglu sportpo gojzerice, naglavnu lampu i vreću za spavanje. Prodavačima sam spomenula kako idem na SPP što je prouzročilo upitne poglede i komentare “Mala, jel ti znaš u što se zapravo spremaš?”. Nasmijala sam se i slijedila snove. Prva dva dana, preko Pohorja, pridružila mi se mama. Ona nije fanatični hodač kao ja pa se vratila doma. Napravilasam Facebook profil “Hodim, torej sem” (hodam, dakle jesam), preko kojeg sam obavještavala obitelj, prijatelje i sve zainteresirane o svom napretku. Tako su mi se pridružili i neki ljudi i to u više navrata. Iako sam na put krenula sama, gotovo nikad nisam bila sama. Tek 3 dana, a i tada sam na putu sretala mnoge planinare. U planini nikada nisi sam. Zapravo, mogu reći kako sam premalo bila sama. Mnogo je stvari o kojima želiš razmišljati dok si sam. Ili samo sjediti pod drvetom u planini, u tišini koja je intenzivna pa možeš čuti mrave u travi, a u daljini zvuk djetlića koji kljuca u potrazi za hranom. Da, i to je moguće!”
Što su rekli tvoji roditelji? Podržavaju li te u tvojim idejama?
“Život mi je donio brojne doživljaje, prije svega lijepe. Naravno, i neke naivnosti i manje lijepe stvari. Zasluge za moje otkrivanje svijeta, prije svega, imaju moji roditelji. Uvijek su mi dopuštali samoj otkrivati ono što je dobro i ono što nije, a pri tome su me u potpunostipodupirali. Uvijek i svugdje. Mama se, nakon mnogo godina, napokon pomirila s mojim načinom života. Stalno me ispitivala:”Zašto moraš srljati u tako opasne stvari?”. Negdje na polovici mog puta po SPP, nazvala me i strogo rekla: “Pia, dosta je bilo! Vrati se doma!”. Prigovara mi je kako sam tvrdoglava jer želim stvari izgurati do kraja, koliko god to teško bilo. Vjerujem kako joj nije uvijek lako razumjeti me. Ne mogu zamisliti kako je to dok tvoje vlastito dijete baulja po Bliskom istoku, penje se po feratama i visokim vrhovima, spava uz cestu i jede samo kruh te se druži s potpunim neznancima u koje ima veliko povjerenje. Vjeruje sebi i vjeruje svijetu u kojem živi. Najviše je rastužuje to što zna kako me podupire tata koji je na nebesima i kaže “Ima on dovoljno vremena te će se pobrinuti za tebe”.”
Što ti je bilo najljepše? Što ćeš posebno pamtiti?
“Uobičajeno, najviše se pamte stvari koje od nas zahtijevaju najviše napora, najviše straha i najviše dvojbi. I kada te probleme pobijediš, tada je osjetiš. Sreću. Ne mogu točno reći što mi se najljepše dogodilo na SPP jer me oduševilo, motiviralo i neprocjenjivo usrećilo bezbroj stvari. Tu su također ljudi koje srećeš na putu, večernji zalasci sunca na 2000 metara… Sve je to zajedno jedna priča, jedan poseban doživljaj. Eto, to! I naravno, saznanje kako je sve, ali baš sve moguće.”
Što ti je bilo najteže i što ti je davalo snagu? Jesi li pomišljala na odustajanje?
“Nakon Pohorja, osjetila sam probleme s tetivama. Poštom sam dobila tenisice, ali nije pomoglo. Bolovi su bili veliki pa nisam mogla izdržati. Nastavila sam hodati bosa. Srećom, to se dogodilo na početku puta gdje je teren mek, nije bilo stijena. Meka trava i zemlja bili su lijek za bolna stopala. Prijatelj mi je donio druge gojzerice i to mi je malko pomoglo. Prijatelji su me nagovarali na odustajanje ili barem na nekoliko dana radiodmora, ali to nisam htjela ni čuti! Odlučila sam nastaviti pa makar mi za to trebalo i 50 dana. Sa svakim idućim danom bol je bila sve manja, a moja otpornost veća. No, dva događaja ću svakako pamtiti: u Kamniškim Alpama morala sam se popeti feratom na Rinke, a nisam ponijela kacigu i osiguravajući komplet. Iako sam kao osmogodišnje dijete bez problema ispenjala Škrlaticu i Triglav, osjetila sam kako se u čovjeku, kroz godine, rode neki novi strahovi. Prijatelj koji je bio sa mnom, ohrabrivao me i pomagao mi. Nakon što sam stupila na vrh Rinke, oči su mi prosuzile. Drugi događaj zbio se na Prisojniku, ondje se SPP grana u dvije inačice. Jedna staza je lagana, a druga vrlo zahtjevna i prolazi kroz poznato Prisojnikovo okno. Markacije su nestale, kao i broj 1 kojim je označena SPP. Nazvala sam Gorsku službu spašavanja samo kako bih ih pitala jesam li na dobrom putu. Kada sam opisala svoju situaciju, pitali su me imam li sa s sobom potrebu opremu. Kada sam rekla kako nemam, nisu više htjeli sa mnom razgovarati. Ostala sam sama usred strašne tamne stijene, a kilometar ispod mojih nogu, prostirala se dolina Vrata i Mojstrana u daljini. Nisam imala izbora i znala sam kako ne idem natrag po toj stijeni, morala sam naprijed! Provalije, krušljiva stijena, drhteće ruke i 15 kg težak ruksak koji me vukao dolje. Opsjedale su me crne misli i htjela sam samo jedno – doći živa na Vršič. Najgore je kada si moraš priznati kako si možda zagrizao previše, kako nečem nisi dorastao. Tada je strah najveći. Nakon sat i pol najstrašnije avanture u mom životu, susrela sam se s nekim klincima na obroncima Prisojnika, očiju punih suza. Rekla sam samoj sebi: “Čak i ako danas odustanem, pobijedila sam!”.”
Od svih slovenskih planina, koja ti se najviše usjekla u pamćenje? Postoji li neka koju smatraš najljepšom ili najdražom?
“Svaka planina i svaka stijena po nečemu mi je draga i posebna. Šest sam godina živjela na obali i svaki tjedan išla na Slavnik. Pješke, biciklom, sama ili s društvom. Od ljeta opet živim u Krškom i nekoliko puta tjedno idem na obližnju Grmadu. Teško je reći kako idemistim putem jer put do vrha uvijek je drugačiji i nudi drugačije osjećaje, mijenjaju se boje, godišnja doba, suputnici. Planina koja je zlatnim slovima upisana u mom srcu jest Prisojnik. Zapravo, najdraži su mi putevi koji uvijek vode naprijed… Nekamo. Znate li za riječi slovenskog alpinista Nejca Zaplotnika koji je rekao: “Tko traži cilj i nađe ga, ostat će prazan. A ako nađeš put, uvijek ćeš nositi cilj u sebi!”?”
Jesi li na tom putovanju naučila nešto novo o Sloveniji, o planinama? Jesi li naučila nešto novo o sebi?
“Na svojim putovanjima Slovenijom uvijek sam iznova nečim očarana – planinama, dolinama, rijekama, tradicionalnim običajima ili kulinarstvom. Očarava me raznolikost, isprepletenost tradicije i urbanih elemenata. Uvijek se čudim ljudima koji kažu kako je Slovenija mala i kažem im “Idi na Slovensko pot, pa ćeš vidjeti kolika je!”. Takvi putevi u čovjeku ostave dubok trag i promijene njegovu percepciju svijeta i prirodnih zakona, stave ga na kušnju. U svakom pogledu, ti putevi te izgrađuju. Napor, strah, suočavanje s nepredvidljivim… Sve je to dobro za čovjeka i njegovu psihu. Na putu se susrećeš s raznim teškim situacijama, sve ih treba pobijediti, ideš dalje… Jer sa svakim idućim korakom raste volja, upornost, samopouzdanje i najvažnije – pobjeđivanje samog sebe. To iskustvo kasnije prenosiš u svakodnevni život i zato planinska sreća ima tako veliku ulogu. Vjerujem u zakon svemira, zakon prirode. SPP mi je poklonjena u obliku u kojem sam je dobila i to mi je najljepši dar od života.”
Planinariš li i u drugim zemljama? Gdje?
“Mislim kako bi naljepši posao za mene bio kada bi me netko poslao na obilazak planina po cijelom svijetu. Na putovanju Bliskim istokom popela sam se na Sinaj u Egiptu, a ljetos, s frendom i njegovom ekipom, na Mt. Blanc (4810m), najviši vrh Alpa. U dva smo dana doputovali tamo, popeli se, spustili i vratili. Bilo je ekstremno brzo, zapravoprebrzo, ali doživljaj je bio predivan kao i uspomena. Želim svukud – u dugo željeni Nepal, Gruziju, Ande, ostale alpske vrhove… To su moje želje vezane uz inozemstvo. S druge strane pomislim… samo u Sloveniji imamo toliko vrhova i brda i kada bih svaki dan, do kraja života hodala, ne bih ih mogla obići sve!”
Jesi li bila na hrvatskim planinama? Ako jesi, kakvi su ti dojmovi?
“Iako Hrvatska nije alpska zemlja, ima mnogo brda i planina te prelijepu prirodu. Mnogo toga sam upoznala još u djetinjstvu, na izletima s roditeljima. Planine spajaju ljude. Na SPP sam upoznala i Hrvate koji su mi se priključili na nekim dionicama puta. S njima sam u kontaktu još i danas. Ovog ljeta sam, s prijateljima iz Zagreba, prohodala Velebitski planinarski put. To mi je isto bila velika želja. Osmodnevno istraživanje mističnog Velebita od Oštarija do Paklenice, doživljaj je koji bih rado ponovila. Ne mogu usporediti Velebit s našim planinama, poseban je! Na jednoj strani more, na drugoj ličke šume. Planinarska infrastruktura je zaostala za Slovenijom (domovi imaju slabu ili nikakvu ponudu hrane i pića), ali lijepo je uređeno Rossijevo sklonište. Potraga za pitkom vodom, strah od medvjeda i spavanje s puhovima po skloništima, pravi su doživljaj. I upravo zato je Velebit poseban, kao i priče koje se o njemu pričaju. Nedavno sam bila na Kleku u Gorskom Kotaru. Tu planinu znam iz dječje bajke o vješticama Metlonji Veščonji i Frčafeli Coprneli te sam zamišljala kako će one prihvatiti moj posjet. Nisam ih srela na vrhu, samo njihove lutkice u planinarskom domu. Možda drugi put :).
Uskoro me čeka Istarski planinarski put te Samoborsko i Žumberačko gorje kojima se iznimno veselim. Nedavno sam, s prijateljem iz Krškog, došla u Zagreb biciklom preko Sljemena. Bili smo i na Trgu Bana Jelačića, a zatim smo se vratili doma. Nevjerojatno! Veselim se i nekoj planinarskoj turi po Medvednici s nekim drugim prijateljima!”
Baviš li se još nečim osim planinarenjem? Zanima li te biciklizam, speleologija, alpinizam, skupljanje salveta…?
“Planinerenje mi je na prvom mjestu. Nedavno sam položila stručni ispit za planinskog vodiča, ali unatoč tome vrlo rado sjednem i na bicikl. Osim putovanja na biciklu jako mezanima i brdski biciklizam. Prošle godine sam prošla tečaj za “čuvara planinske prirode” i biciklističkog vodiča. Zapravo, otkrila sam čarobnu kombinaciju – bicikl i pješačenje. U planine često idem biciklom, a kada više ne mogu na dva kotača, nastavljam pješke. Lani sam imala nekoliko takvih tura: po Istri, Posočju, Krasu…Ponekad trčim maratone, ponekad idem na triatlone pa na kraju ni sama nemam pojma što sam – istraživačica, putnica, planinarka ili turistički djelatnik. Vreća za spavanje moj je najdraži hotel i baština, jedino na što se zaista mogu osloniti. Velika strast su mi planinarski vodiči, karte, dnevnici… Volim istraživati, planirati putovanja, tražiti moguće varijante ture… Zapravo, volim sve što počinje na P – planine, planinarenje, putovanja… Sve što je povezano s nekom akcijom što mi pruža uzbuđenje. Čovjek ne može voljeti u životu mnogo stvari jednakim intenzitetom – bolje voljeti manje, ali jače!”
Čitaš li knjige koje se bave planinarenjem? Imaš li neku najdražu?
“Zapravo, čitam premalo. Skupljam takve knjige i željela bih čitati više, ali za to nemam vremena. Zima je vrijeme kada se smirujem, čitam, skupljam informacije i planiram proljetna i ljetna putovanja te projekte. U to vrijeme održavam planinarska i putopisna predavanja.”
S obzirom na to kako si mnogo proputovala i imaš o čemu pričati. Održavaš i putopisna predavanja? Ako da, kakve su reakcije publike?
“Kada sam lani prehodala SPP, pokazalo se kako je ta tema vrlo zanimljiva, između ostalog i zato jer je moj obilazak pao na obilježavanje 60-godišnjice SPP. Ljudi koji su mi se javljali preko Facebook profila “Hodim torej sem” nagovorili su me priču prezentirati javnosti kroz fotografije i predavanja. Osim predavanje o SPP, imam još jedno s naslovom “Aktiviraj se!”. Raduje me to što držim predavanja po knjižnicama, planinarskim društvima i kulturnim centrima, također i u osnovnim i srednjim školama.Smatram kako bi planinarenje trebalo početi onda kada je počelo i kod mene – u djetinjstvu. Danas se djeca manje kreću, ne igraju se na ulici i po dvorištima, nisu toliko spretna kao što smo to mi bili. Sve više primjećujem kako se takav život odrazio na ljude mojih godina. Ovog ljeta smo na seoskom domaćinstvu organizirali međunarodni planinarski tabor koji je okupio 35 mladih iz sedam raznih zemalja. Neki od njih nisu mogli prekoračiti srušeno drvo na stazi, već su tu prepreku prelazili na sve četiri. Nemaju razvijenu motoriku, osjećaj za pokret. To me malo zateklo, ali takva su vremena. Ljuta sam na lijene roditelje koji čuvaju svoju djecu pod staklenim zvonom i upravo zato želim pomicati granice na tom području. U mojem ruksaku skupljaju se razne priče, tisuće fotografija, isustvo, adrenalin, strahovi, zacijeljene rane i žuljevi, uzbuđenje i snovi o novim putovanjima. Visine i daljine otvaraju mi nove obzore: brišu sve loše što postoji i pokazuju mi smjer. Hodanje po SPP, otvorilo mi je nove poglede te, kao ekološki osviještena osoba, rado pokazujem taj smjer ljubiteljima rekreacije u prirodi s osvrtom na kulturno povijesnu baštinu Slovenije. Drago mi je što ljudi s mojih predavanja odlaze sretni i inspirirani. Kada sam krenula hodati po SPP, rekla sam samoj sebi: “Ako uspijem jednu osobu inspirirati na ovakvo putovanje, napravila sam mnogo!”. Tih ljudi je i više i to je potvrda kako radim dobro.”
Misliš li kako mladi ljudi u Sloveniji danas zapravo ne znaju mnogo o svojoj zemlji?
“Iskustvo mi govori kako mladi u Sloveniji nemaju pojma o svojoj vlastitoj okolini u kojoj žive, a kamoli o drugim regijama u zemlji. Svi žele putovati izvan zemlje, a zapostavljaju vlastiti zavičaj. Ovdje imamo sve, stoga što prije čovjek nauči svoju povijest i tradiciju, to će mu biti lakše shvatiti kulturu drugih zemalja. Dok prosvjetni radnici i obitelj ne postanu svijesni bogatstva vlastitog okruženja, dotad je teško ljudima otvarati oči. Zato to radim i sama – približavam ljudima ono što već imaju i govorim im kako bi se morali ponositi time. Većina Slovenaca još nije svijesna kako živi u “raju pod Triglavom”, na što ih je upozoravao i Ivan Cankar. Dok narod ne postane svijestan bogatstva svog zavičaja, dotad neće biti prilike to nekako upakirati i prodati u turističke svrhe. Smatram kako bi se svako dijete trebalo upoznati s planinarstvom, planinskom kulturom i etikom. Sve te stvari djeca pamte i one ih izgrađuju kao osobe. Moj život i vrijednosti izgrađeni su u dječjim planinarskim kampovima i žao mi je što mnoga djeca danas nemaju tu mogućnost. Želimdjelovati i na tom području – organizirati kampiranja za djecu. Kada bih imala nekakvo pravo odlučivati u prosvjeti, uvela bih planinarstvo kao obvezan predmet u osnovnoj školi. To što dobiješ u planinama, ne možeš dobiti nikakvom diplomom. Da, to bi bila moja velika želja!”
Što točno znači “Hodim, torej sem”?
““Hodim, torej sem” je moj način života, a ujedno i Facebook stranica te moj osobni blog koji se razvio iz projekta obilaska SPP. Cilj mu je promocija putovanja, planinarenja, rekreacije i ekologije. “Hodim, torej sem” je jedro koje pokreće sve one inspirirane prirodom i rekreacijom koji ostavljaju svoj trag u planini. Ta Facebook stranica još uvijek živi, a preko slika i teksta želim ljudima pokazati ljepote Slovenije i bogatstvo tradicije i kulturne baštine. Puno lijepih iskustava, skupila sam na svojim putovanjima, a internet je medij preko kojeg to sve približavam ljudima. Nadam se kako će ih to potaknuti na razmišljanje i saznanje kako sunca, zraka i prirode ima dovoljno za sve!”
Jesi li uspjela spojiti turizam koji si studirala s planinarenjem kojim se baviš?
“Odmalena sam odgajana u turizmu. Mnogo sam putovala s roditeljima, završila sam turističku srednju školu i fakultet. Tu sam dobila dobar pogled na sve oblike baštine (etnološka, arhitektonska, kulturno-povijesna, arheološka, prirodna…). Školovanje me usmjerilo u “zelenom” smjeru i povezalo moje zanimanje s praksom. Turizam kakvog znamo s razglednica, nije moj cilj. Ne želim raditi u turizmu koji ljudima prodaje umjetne atrakcije poput lažnih arheoloških iskopina, miks gastronomske ponude, fotografiranja s rimskim gladijatorom pred koloseumom. Sve je to lijepo, ali čovjek na kraju mora kući – k sebi. Zato mi je cilj promovirati domaće blago domaćim ljudima i apelirati na način njihovog putovanja koje utječe na konačni doživljaj. Zanima me sportski turizam i mislim kako u Sloveniji ima još mnogo prostora za njegov razvoj. Kroz svoje brojne male projekte pokušavam spojiti sportski turizam, kulturno-povijesnu baštinu i prirodu. Pokazati i ponuditi turistima ono što već imamo, bez izmišljanja tople vode. Barem jednom mjesečno organiziram jednodnevne ili višednevne pješačke pohode po poznatim ili manje poznatim putevima u raznim krajevima. Svaki put nudim nešto drugačije. Ove godine smo za kraj sezone organizirali kulinarsko-pješački pohod po novoj Krškoj poti (Grmada/Posavje) i promovirali Posavsku pitu, napravljenu od domaćih eko sastojaka.Također smo u PD Videm Krško osnovali biciklistički odsjek i nadam se tome kako će nam se priključiti ljudi koji će sudjelovati na biciklističkim pohodima, događanjima i predavanjima. Jako me raduje što je mnogo mladih, pomalo i zbog mene.”
Za kraj, je li se nešto promijenilo u tvom pogledu na Sloveniju? Što je za tebe domoljublje?
“Domoljublje nije riječ, nije zastava ni nešto što se uči. Domoljublje je zvijezda koja u mojoj domovini sjaji drugačije nego bilo gdje drugdje na svijetu. Dio zelenog svijeta, ljepote koju ne može naslikati ni najvještiji umjetnik. Domoljublje je ravnica koja se proteže podno mojih zasavskih brežuljaka. Plavi pogled s portoroškog vrta i bjelina vrhova ispenjanih planina. Domoljublje je dodir ruke koja zna sve jezike svijeta. Aroma domaće kuhinje i očuvane pjesme naših starih. Domoljublje je nagrada koju poklanjam svom suputniku kako bi ju mogao ponijeti u svojoj torbi dok odlazi. Bilo gdje.”
Nešto za kraj?
“Svim čitateljima i planinarima želim mnogo predivnih pogleda s vrhova, siguran korak, dodir sunca i kiše u zelenom zagrljaju prirode. Pazite na sebe!”