NOVA SURADNJA: Ljubica Kolarić-Dumić
prilog: Školske novine/autor: Ivan Rodić
“Učiteljica, pjesnikinja, prozaistica, kroničarka života Hrvata s onu stranu granice, animatorica kulturnih događanja, prognanica iz srijemskoga zavičaja koja je u jeziku pronašla svoju „drugu domovinu”, književnica čije pjesme i prozu čitaju učenici u svojim čitankama i školskoj lektiri, spisateljica u čijim se tekstovima, unatoč svemu, zrcali kristalna kocka životne vedrine”, piše, između ostalog, Ivan Rodić u Školskim novinama, opisujući našu novu suradnicu i ovim riječima:
“Teško je, gotovo nemoguće, u jednom kratkom tekstu, koji bi trebao poslužiti kao uvod u predstavljanje bogatoga pjesničkog opusa učiteljice i spisateljice Ljubice Kolarić-Dumić, izreći sve ono što taj opus obilježava, što se nadaje kao potka njezina pisanja ukoričena u dvadesetak knjiga poezije i proze (među njima su i dvije knjige u izdanju Školskih novina: Sva u srcu, 1985. i Vratit ću se, zemljo 1991.), te u brojnim zbornicima, časopisima, listovima…
Ljubica Kolarić – Dumić (Kukujevci, Srijem, 1942.) osnovnu je školu završila u rodnom mjestu, a gimnaziju u Vinkovcima. Hrvatski jezik i književnost studirala je u Rijeci i Zagrebu. Živi u Rijeci gdje je do mirovine radila kao učiteljica hrvatskoga jezika. Otkrivala je nadarene učenike na području književnosti i glazbe, razvijala i njegovala ljubav prema hrvatskomu jeziku, književnosti, glazbenoj i scenskoj umjetnosti i domovini. Osim rada u školi aktivno sudjeluje u mnogim kulturnim zbivanjima.
Pjesme i priče uvrštene su joj u čitanke za hrvatski jezik i udžbenike glazbene kulture za osnovnu školu, a slikovnica Ja se mraka ne bojim od 2018. godine na lektirnom je opisu Ministarstva znanosti i obrazovanja za učenike osnovne škole RH.
Član je Društva hrvatskih književnika, a za izuzetan doprinos dječjoj književnosti i poetskoj riječi za djecu 2006. godine dobila je Godišnju nagradu Grada Rijeke.”
Tako o Ljubici Kolarić-Dumić, našoj dragoj suradnici, piše Ivan Rodić u tekstu prelijepa naslova: “S grumenom srijemske grude u srcu”.
A o sebi samoj je, prema citatu iz Školskih novina, rekla sljedeće:
– Kad bih pisala autobiografiju (a imala bih što, no zakasnila sam…), ovako bih započela: Rođena sam u velikom i bogatom srijemskom selu Kukujevci. Rasla u dvorištu punom cvijeća, igrajući se na ljetnoj prašini i u bjelini snježnog pokrivača zimi. Uz strogoga oca i u nezmjernoj ljubavi majke i bake. Imali smo zemlju na kojoj je sve raslo…
Krštena sam, primila prvu svetu pričest i potvrdu u monumentalnoj crkvi Presvetoga Trojstva. S bakom sam redovito odlazila na misu i uređivati oltare… Tako je počeo moj život.
Sve što sam kasnije postigla, uvijek se pitajući, jesam li učinila dovoljno i dobro, jesam li mogla bolje i više, nastalo je do odlaska na školovanje…
U meni se ništa nije promijenilo. Ostala sam ona djevojčica, koja bosa trči po travi i baki postavlja pitanja o istini i pravdi…
Možda zato tako rado pišem pjesme za djecu… O sebi. I za sebe. I s pitanjem bez odgovora: Jesam li se trebala vratiti kući?
Jesam li pisala samo zbog čežnje ili je – kako je baka govorila – tako htio Onaj, koji je sve stvorio?
P.S.: Crkva je danas osamljena bez vjernika, čeka da joj pomognemo da se ne sruši i da, uz groblje, ostane spomenik našeg postojanja u zavičaju.”
Radujemo se i na našem Glasu imati “spomenik postojanja” ovako dobre “učiteljice, pjesnikinje, prozaistice, kroničarke života…”
Dobro došla na stranice Hrvatskog glasa Berlin, dobro došla u naš Svijet, draga Ljubice Kolarić-Dumić!