Ljubica Kolarić-Dumić
Kad bi za sreću bilo dovoljno stati pred sliku…
Ali ja moram sklopiti oči. A tada Te ne vidim.
A kad slušam pjesme, javlja se još veća čežnja.
U njedrima Te čuvam. Nosim Te svuda.
Vratit ću se, rodna grudo! Da Te pomilujem. Da Te držim u ruci. Da mi ugriješ dlan. Da me zaštitiš od samoće kao onda kad Te uzeh sa svježa groba majke.
A kada se vratim! Slavit ćemo, Zemljo. Odabrat ću najljepši dan za povratak. Odabrat ću ono godišnje doba kada si Ti najljepša.
Vratit ću se u proljeće.
Sve će biti u bijelom. Voćke kao djevojke za vjenčanje. Trava meka, tek iznikla.
Brazde uzorane, seljanke pomlađene, bacaju Ti sjeme u utrobu. Doći ću da sve to vidim.
Ili je možda bolje da dođem ljeti.
Nigdje žito nije tako žuto kao na mojoj Zemlji. Njivama nema kraja. Prepelica se igra u klasju. Snoplje pada pokošeno. Šuška kao svila. Moram doći dok kosci ne sve pokose žito.
Da vidim kako se njiše na povjetarcu. Kad sunce bude najjače peklo, kad prašina bude mekša od baršuna, kad bude… Protrčat ću bosa po sokaku. Ne, ne ću doći ljeti.
Vratit ću se u jesen.
U jesen plodovi dozrijevaju. Čekaju me večeri jesenske i pjesme djevojačke. Ne mogu doći u jesen. U jesen kiše padaju. I kao suze orosile bi mi lice.
Zimu ću odabrati za povratak.
Otopit ću snijeg suzama, a ispod snijega bit ćeš samo Ti. Ni jedna travka. Ničija stopa. Ništa između nas… Samo Ti i ja, Zemljo! I kad Te ugledam pred sobom onakvu…
Zagrlit ću Te. I više ne ću otići.
Iz zbirke „Vratit ću se, Zemljo“, Školske novine, Zagreb, 1991.
„Stopama mojih predaka“, Izabrane pjesme, Ogranak Matice hrvatske Rijeka, 2020.