(1/2)
tekst i foto: Dražen Radman
“O, pobjeći! Da je pobjeći negdje! Da je otići daleko, što dalje od svih i od svega!” misao je koja te ovih dana, ali ne po prvi put, zaokuplja nastojeći ti pružiti spasonosno rješenje za tvoje (životno) stanje u kojem, eto, prebivaš već poduže vrijeme.
Da, ti bi htio pobjeći od svega što te ljuti, opterećuje, izbacuje iz takta. Od svega što ti čini nemir, tjeskobu, mučninu duši.
O, da ti je pobjeći negdje iza nekog brda, iza nekog mora… Negdje gdje možeš istinski počinuti barem mjesec ili dva, a onda se, ako baš moraš, ipak vratiti. Misliš da bi se tako vratio svježiji, spremniji i jači za tekuću stvarnost koja te na istom mjestu čeka. Naravno, i jači za suočavanje s izazovima i(li) nevoljama zbog kojih bi, ruku na srce, i pobjegao negdje daleko.
Ali, kako ostaviti ženu, djecu i nekoliko prijatelja kojima je, barem se tako čini, ipak stalo do tebe? Kako ostaviti posao koji prilično dobro obavljaš i zbog kojeg si rado viđen i cijenjen u svom krugu? Kako ostaviti grad u kojem si odrastao, za koji te vežu mnoge uspomene i u koji si se zaklinjao da ga nećeš nikada napustiti?
Što te to zaista tjera da digneš sidro i otploviš u tko zna koji daleki kraj nadajući se… a čemu drugom nego nekoj dugo priželjkivanoj sreći? Znaš li uopće opisati svoje stanje i što bi to bila sreća za tebe?
Možda bi, kada bi uspio izraziti svoje osjećaje i misli, mogao doći i do nekih važnih odgovora.
Možda je povod tvojoj želji da negdje odeš ‘raskorak’ u odnosu s tvojom suprugom? Možda nezadovoljstvo poslom koji te ipak ne ispunjuje toliko koliko si mislio? Možda nešto što si napravio, a čega te sram? Možda tek jednostavna ali iscrpljujuća praznina u tvome srcu koja te neumoljivo obuzima?
Dakle, kako otići negdje tražeći svoj mir i tišinu, a ne ponijeti sa sobom nekoliko vreća nemira, pa i grižnje savjesti?
Čini se, eto, kako ti nema druge nego ostati gdje jesi i čekati…
Ostati na mjestu do daljnjeg – sasvim je realna i logična opcija, makar se u tebi sve bunilo.
Ali, nikad ne znaš kakvo se iznenađenje tu negdje, u tvojoj neposrednoj blizini krije. Bliže nego što bi mogao i pomisliti.
***
Čovjek je vrlo snalažljivo i domišljato biće. Traži putove nekog bijega, makar i u već poznatom radijusu kretanja. Budući ne može pobjeći negdje daleko i biti odvojen od drugih ljudi, on jednostavno mora tražiti rezervna i dostupna rješenja za izlaz iz svog nemirnog ili rastrganog stanja.
I, gle, tu mu se, nadohvat ruke prostire trpeza uistinu šarenih rješenja i mogućnosti. Navest ću ti desetak uobičajenih rješenja, bolje reći – bjegova od stvarnosti.
Pod bijegom podrazumijevam svaku prekomjernu, nepotrebnu ili, pak, destruktivnu aktivnost koja prije ili kasnije rezultira još većim nemirom, strahom i tjeskobom.
Dakle, nezadovoljan čovjek želi zamijeniti postojeće, nevoljeno nutarnje stanje drugim, boljim po njega.
Pritom, dakako, najčešće previše i ne misli hoće li mu to što poduzima biti pravi boljitak ili, možda, otrov koji ga može još više baciti u očaj, a nekad i ubiti.
I ti, sasvim sigurno, znaš za destruktivna mjesta bijega kao što su alkohol i droga. Uostalom, imaš takav slučaj i u svojoj rodbini. Opijati imaju izvrstan učinak – u izrazito kratkom roku prenose čovjeka iz surove, sive i sirove stvarnosti u novu, naravno, uzbudljiviju i ispunjeniju.
Zapravo, ne prenose ga, već ga preuzimaju dajući mu privid da još uvijek kontrolira situaciju, to jest svoj život. Taj privid mu daje i privremeni osjećaj ugodnosti. To je ono ‘prepuštanje’ nečemu što danas pričinjava zadovoljstvo, a sutra gura u ponor.
Pobjeći se može i na druge načine. Na primjer, mnogi se ljudi ubijaju od posla. Iako danas mnogi nemaju izbora pa trebaju raditi i preko mjere, to jest i preko radnog vremena, priličan je broj ljudi koji se napinju dokazati da vrijede mnogo više, da zaslužuju veću plaću… Bježe, stoga, u radoholizam, ne samo u okviru radnog, već i u okviru slobodnog vremena misleći (podsvjesno) pomoću njega ostvariti unutarnje ispunjenje.
Ali, ništa od toga. Toliko je čimbenika koji, kao i obično, spriječe to ispunjenje. Dakle, nepredviđeni čimbenici, poput zavidnih kolega, nepravednog šefa, nenadane bolesti ili jake konkurencije stalno vrebaju kako bi onemogućili put ka sreći.
Čak ni oni rijetki koji uspiju dosegnuti poželjne visine u određenom poslu ne uživaju toliko koliko bi se dalo zaključiti, a niti bivaju umireni postignutim. Naime, oni moraju uvijek biti budni, na oprezu jer dobro znaju da opuštanje može biti i te kako opasno. Netko bi ih mogao preteći.
S druge strane, ti si, na primjer, čovjek koji puno radiš, a malo poznaješ svoje ukućane.
To se, moguće, odnosi i na tvoju ženu za koju se zaklinješ da je voliš, ali ne znaš koja joj je boja najdraža, kao ni koji kolač najviše voli.
Tu spadaju i tvoja djeca s kojima nisi kadar sjesti i razgovarati niti deset minuta. Osim što znaš kako se zovu, što rade i u koji razred idu, najčešće ne znaš o čemu razmišljaju, čemu teže, što ih muči, što ih veseli, kako proživljavaju pojedine događaje…
Dakle, ti si u bijegu – u bijegu od svojih najdražih. Da nije tako, bilo bi više prisnosti među vama, zar ne?
Ti, i kad si kod kuće, bježiš u zonu virtualno-medijske sigurnosti, (podsvjesno) pokušavajući naći lijek za svoje neutaženo srce. No, kako te ni to ne čini ispunjenim, nastojiš svoju neutaženost ispuniti s još većim konzumiranjem virtualnih sadržaja različitog tipa.
Zbog toga, naravno, ne budeš niti niti malo sretniji. Naprotiv. Izgledaš kao iscrpljen čovjek koji i na svom licu odaje apatičnost i tjeskobu. Napokon, izgledaš kao čovjek koji se negdje na putu zagubio izgubivši volju za nekom promjenom. Također, i za suočavanjem sa samim sobom.
To i jest najveći problem. No, o tome ću ti reći nekoliko riječi na koncu ovog razmišljanja…
(slijedi 2. dio)