PUT ISTINE
piše: Dražen Radman
Za početak, treba poći od ispravnih definicija ova dva termina: ”crkva” i ”politika”. Postoje mnoge interpretacije, već prema osobnom uvjerenju, svjetonazoru ili iskustvu. Jasno, što je objektivnije shvaćanje same srži navedenih termina, utoliko se mogu bolje i ispravnije donositi prosudbe u svezi istih.
Smatram, da su Crkva – ponajprije ljudi koji se zalažu za istinu i žive istinu, bez obzira što to nosi sa sobom… Crkva su, dakle, ljudi (a ne zgrada ili hijerarhija) koji nastoje tu istinu, u miljeu u kojem žive, širiti u duhu evanđeoske ljubavi. A ljubav je ono što je zaista najbolje za bližnjega svoga, što ne znači da je to uvijek ugodno ili podobno za tog istog bližnjega ili daljnjega svoga. A najbolje i najispravnije, s kršćanskog stajališta, je ono što Bog kaže da je dobro i ispravno…
Ukratko rečeno, kršćani (Crkva) bi trebali podizati svoj glas na razne načine, a u svezi gotovo svih relevantnih društvenih tema i pojava, da ih ne nabrajam, bez obzira hoće li se to nekome (u prvi mah) svidjeti ili ne, bilo to političkim vlastima ili ”običnom puku”.
Stoga, poslanje Crkve nije – ”biti uz vlasti” kako bi, možda, sačuvala određene privilegije, a niti je Crkvi ”biti uz narod” kako bi sačuvala brojne simpatije. Kršćaninu (Crkvi) je, prije svega, biti – uz istinu, tj. uz Krista i ono što on kaže, pa što Bog da, makar to bile i nevolje po njega, odnosno po nju – Crkvu. To je, s jedne strane, i svojevrsni rizik, ali i nije, ukoliko kršćanin stoji usidren u evanđeoskim istinama i iskrenoj ljubavi i sigurnosti koje prima od Boga, od onoga komu će jednom položiti račun za svoje življenje.
U tom smislu, Crkva (kršćani) bi trebali biti nepristrani bilo kojoj političkoj opciji, a uvijek pristrani evanđeoskim načelima. Tek u tom slučaju bi Crkva bila autentična moralno-duhovna vertikala. Moguće i na širem planu.
Dakako, i nažalost, u Hrvatskoj, i ne samo u Hrvatskoj, to i nije slučaj. Naprotiv, dodvoravanje i podilaženje inim vlastima ili (čak) narodu, pojava je koja narušava ne samo Crkvu u njenoj biti, već i samo društvo koje time, u velikoj mjeri, ostaje bez nepatvorenih i istinskih duhovnih smjernica.
Površna pobožnost tako uzima maha i ‘daje krila’ profanom i sporednom, čime u velikoj mjeri iritira i mnoge ljude koji se, hajdemo tako reći, još nisu pronašli’, tj. koji u dubini srca još
uvijek tragaju za pravim smislom i živom nadom, a da toga, možda, nisu ni svjesni…
Politika, pak, po najjednostavnijoj definiciji, jest ‘posao služenja’ svome narodu sa svim danim sposobnostima, kako bi taj narod, u svekolikom smislu, napredovao. Političaru bi čast, poštenje, istina i pravednost trebali biti dio karaktera, od kojega se i sve ostalo ispruža. Tek s tim postulatima, koje nosi u svojoj nutrini, može biti u stanju dati vrijedan obol napretku svoje domovine.
Zato bi svaki političar, u svome srcu, trebao nositi upravo takav motiv. Sve drugo je propast.
Naime, ako mu, u praksi, povlašteni položaj postane ‘posao guljenja i muljanja’ u interesu svoga džepa (bez dna), onda je to jao i naopako i za društvo u cjelini – i za njega samoga. Takvi, nažalost, to shvate najčešće onda kada ‘siđu sa scene’ i kada prođe vrijeme pa ih Gospođica Savjest, ipak, počne hvatati, ne dajući im do smrti mira. U toj fazi im ni svi novci svijeta ne mogu pomoći. Samo što se ovo odvija ‘van svjetala pozornice’, pa se većini čini da se takvim političarima posao – ‘isplatio’.
Ako je motiv za ‘ulazak u politiku’ ispravan, onda je, svakako, takvim ljudima važno na koji bi to način mogli pomoći svome narodu (građanima) da se razvija u ekonomskom, društvenom, kulturnom, sportskom, duhovnom pogledu itd. Ako je početni motiv ispravan, onda je, potom, važno s kojih to svjetonazorskih točaka netko polazi. Primjerice, pitanje pobačaja nije niti malo bezazlena stvar… Ili pitanje homoseksualnih brakova… Ili pitanje smisla rukovodećih pozicija, radne etike itd.
Jasno da na ‘političkom tržištu’ neće svi isto misliti. Zato i postoje različite političke opcije.
No, kada u svima (ili barem u većini) postoji istinska dobrohotnost i želja za pravdom i poštenjem, onda javni politički život ne bi bio cirkus ili arena u kojoj, svim sredstvima, treba poraziti svog protivnika, već bi bio nastojanje iz iskrenog uvjerenja oko boljitka na svim razinama življenja…
U tom slučaju, moje je mišljenje, pojava nekog svećenika, ili njegov iskorak u ‘političke vode’, ne mora nužno biti negativan i protivan Božjem zakonu. Dapače, može biti skroman, ali uistinu vrijedan doprinos ka boljitku života jedne zemlje.
Stoga, nije istina da je svećeniku mjesto (samo) ‘u sakristiji’. Njemu je, ako je ponizan i pun ljubavi, mjesto među ljudima: na ulici, na ribarnici, u kazalištu, na utakmici, na raznim vjerskim i ‘svjetovnim’ tribinama itd. Njemu je mjesto u domovima siromašnih i bogatih; među tjeskobnima i radosnima; među ‘lijevima’ i ‘desnima’; među ‘crvenima’ i ‘crnima’; među ‘žutima’ i ‘zelenima’ itd.
Konačno, zar Isus nije bio tamo…? A s kojim ciljem? S ciljem da sve te ljude, ponizno i s ljubavlju, pridobije za istinsko dobro, o kojemu je, ipak, on znao – najbolje… Jer on je bio taj!
Dakle, kad bi to bila stvarna praksa ‘bavljenja politikom’, a nije, onda ne bi trebalo biti ni čudno ni odbojno ako bi neki svećenik došao u mogućnost biti glasom savjesti ili čak ‘glasom koji viče u pustinji’.
A osobno priznanje da smo u ‘teškoj pustinji’ i da u vlastitu srcu trebamo oazu, tj ‘živu vodu zbog koje nećemo više žednjeti’ – početak je unutarnje katarze koja može našim, i ne samo našim životima, donijeti daleko više blagoslova nego što možemo misliti ili moliti. Ipak.