piše: Milan Rajšić
Sivi novembarski (studenački, studentski, studeni… a-aaa -neeee… ne odgovara) dani.
Svjetla velegrada. Centar grada blješti bogato obasjan. Tisuće znatiželjnih. Otvara se Emona-Supermarket, najluksuzniji trgovački centar izmđju Trsta i Tokija.
Tri kata prepuna šarenih roba i šarenih laža. I pokretne stepenice. Gore, dolje, gore dolje…
Na ulazu ugodno toplo. Aircondition zavjesa, široka desetak metara. Nema zime. Ulazimo, izlazimo, gore, dolje … Uživamo po prvi put u globalnom potrošackom svijetu. Svega ima.
Novaca nemamo.
Ništa nam (još) ne treba. Interesira nas samo novi moderni Jugotonov odjel. Trgovac stavi odabranu ploču na gramofon (to je ono što se vrti u krug, a iz njega izlazi glazba), a mi stavimo prve slušalice na uši, pa zažmirimo, pa se zanesemo, pa zapjevamo: “Why A Little Help From My Friend…”.
Trgovac u plavom mantilu, isključi ton, a mi urlamo. Preteče smo modernog Karaoke pjevanja.
Nismo ni gladni, ni žedni. Nismo ni umorni.
A i kako bi bili. Cijeli dan drijemamo u školi, a do centra grada smo se dovezli novim Tatra tramvajem.
Neudobno, toplo, gužva kao u konzervi sardina, veselo, mlado, nasmijano… I još besplatno. Nema toga konduktera i kontrolora, koji će si priustiti košmar, noćnu moru i krevet na psihijatriji, tražeci kartu među stotinu mladih i ludih.
Još par vožnji eskalatorom, pa još usput bacimo pogled na crne skaj jakne, od nas udaljene svemirsku godinu. Po cijeni, a tako na dohvat ruke.
Iz toplog hrama Konzuma, izađemo u novembarsku noć i pređemo par koraka do glasovitog Korza.
Nekoliko puta prošećemo gore, dolje, gurajući se s drugima, gledajući se zaljubljeno, veselo ili tužno, ako je veza pukla, lijeno se sklanjajući ispred novog Tatrinog tramvaja, koji bjesomučno zvoni…
Poneki poljubac, kratak pozdrav. Joj, žurim na posljednji vlak. Vidimo se sutra…
I tako svako veče, svi mi, u sva godišnja doba, i u sve godine /između legendarne 68. i one lude 71./…
/Osijek, neke jeseni, godine Gospodnje 1969. /
* * *
Njemačka već danima očekuje novu vladu. Semafor se zove ova vlada i čine ju crveni socijalisti, žuti liberali i zeleni ekologisti.
177 stranica Koalicijskog dogovora potpisano. Među tim silnim papirima, najviše pažnje izaziva briga Semafora za legalizaciju laganih narkotika. Kako bi nam narednih pet godina bilo ružičasto i veselo.
Možda se još i nekadašnje ilegalno trgovanje prizna u radni staž i mirovinu.
A tek kad se tome doda narko robijanje i naknada za pretrpljenu duševnu bol…
Pa kad djeci i unuku, ponosno kažem da sam ja danas ponosni počasni član Bjelosvjetskog udruženja narko zatvorenika.
Kako to gordo zvuči.
Semafor.
Odmah nakon izbornog uspjeha, otpočela i borba za obiteljsko srebro.
Cijelo vrijeme borba za bolesne od korone, ali u redovima zdravstvenih radnika. Političari imali važnija posla.
Brojke rastu. Na jugu države nema mjesta za bolesne od korone. Ima, na sreću, za bolesne od raka i teških bolesti.
Vojni helikopteri i avioni, danonoćno prevoze stotinama kilometara daleko, bolesne.
Prognoze za naredni period, više su nego mračne.
Rast, rast, rast…
Dvije trećine građana misli da treba uvesti obavezno cijepljenje.
Dvije trećine građana misli da je politika ovaj put zakazala.
Desna AfD partija ionako ništa ne misli.
Broj onih koji vjeruju u čuda raste.
Svi se nadaju da će se pojaviti vođa, netko sa strane. I pomoći.
Pa makar to bio Buda, Alah, Jahve ili neki od domaćih Bogova.
Čekanje pametnog i odlučnog vođe, bit će ovaj puta, slično čekanju Godota.
* * *
Deep Purple izdali novi album “Turning To Crime”.
Iz naslova jedne od tema na albumu, “7 And 7 Is”, može se dosta pročitati, ali toliko bjeline kao kosa glazbenika, još nikada nisam vidio na jednom mjestu.
Kad budem star i sijed…
I ćelav.
Sivi studeni, godine 1969.
Podrum kulturnog centra kojem sam nakon više od pedeset godina, zaboravio ime.
U podrumu, alternativna eksperimentalna kazališna osječka scena.
Mini teatar.
Prijatelj Željko Gašpert predstavlja prvu baranjsku poeziju. Ja sam po baranjskoj liniji, zadužen za dobru glazbu.
U Mini teatar je te večeri, između brojnih drugih, direktno iz Londona, stigla nova, friška LP ploča Deep Purple, na kojoj sviraju sa London Symphony Orchester…
Tih dana, prije više od pedeset godina, na gradskom radio programu, prekidale su se redovne emisije i jedan dramatični i patetični glas bi rekao: “Stigao je!”
I tako svakih desetak minuta, narednih desetak dana.
Stigao je! Stigao je! Stigao je…
Izazivao nas je, plašio, brinuo, a onda su nam preko etera saopćili, da je Stigao, novi i prvi, Saponijin prasak za pranje rublja.
Faks Helizim.
Najuspješnija reklama koju sam u životu sreo.
* * *
Vrijeme je za času lošeg vina i komadić dobrog sira.
Stigao je ionako novi!
Omikron B.1.1.529
U boj! U boj! Za zdravlje svoje.