piše: Milan Rajšić
Što može ovih dana iznenaditi Vlatka i Milana, dvojicu mladića, starih nešto manje od 140 godina?
Sve i svašta.
Prazna guma na biciklu, manji ili veći kvar, loše složen “putujući ciganski orkestar”, cesta koje više nema, jednako kao i nova cesta za koju ne znamo.
Može ih iznenaditi glad, a da se nema što pojesti, još češće žeđ, a voda nije nabavljena.
Može nestati plina za kuhanje, pa se navečer, na kraju dana jede hladno.
Može nestati kreme za mazanje protiv opeklina, jednako kao i one koja blago djeluje na stražnjicu crvenu i nježnu kao kod malog djeteta.
Kamping može biti zatvoren ili još ni neotvoren, pa onda nakon stotinjak kilometara, treba potegnuti još dodatnih desetak.
Vrijeme može iznenaditi, iako je proteklih šest dana, bilo stabilno, sunčano, toplo i dosta vjetrovito.
Na svu sreću, vjetar je puhao iz pravog smjera.
Može iznenaditi, neočekivana i neviđena nedjelja u italijanskoj provinciji, kada su svi, koji prethodne noći nisu završili u bolnici ili osvanuli na posljednjim stranicama lokalnih novina, izašli oko podneva na nedjeljnu šetnju, vožnju bicikla, trotineta, koturaljki, dječjih kolica…
A poslije se preselili na ručak u obližnji restoran(čić).
Svatko prema svojim mogućnostima i dubini džepa.
Dok se radnim danom kompletan obrok dobije za 12 i više euro, nedeljom nepregledne kolone čekaju u redu za pržene lignje, lazanje, špagete, komadić pizze, zdjelicu antipaste s morskim plodovima, mesom ili vegetarijanski.
Navali narode italijanski, sve po šest euro! Još malo, pa nestalo!
A na kraju, još i neizostavni sladoled ili izvrsna kava, koja je još uvijek tek za par centa skuplja od jednoga eura.
Pa onda, tako okrijepljen, čovjek italijanski načini još i par kilometara šetnje, uz i niz prekrasno uređenu obalu Jadrana.
Dosadašnjih dana su Vlatko i Milan, prešli više od petstotina kilometara jadranske obale, Adriatico, koja se drukčije gleda nego Tršćanski zaljev ili Venecijanska laguna.
Na “Jadranu”, su na stotinjak metara širine, smještene plaže, restorančići, zabava, kampovi, šetalista, staze za bicikle, željeznička pruga “Adriatika” koja ide od sjevera do juga Italije, a pored nje provincijska cesta SS 16 i onda nešto puno dalje, ali dovoljno blizu Jadrana, još i auto cesta.
Sve nabrojano može Vlatka i Milana iznenaditi, obradovati, zainteresirati.
Sve, baš sve, osim šećerne bolesti i raka, s kojim se bore paralelno s kilometrima.
Ciao.