piše: Milan Rajšić
Zasigurno su cepelini posvuda u Litvi jednako ukusni, masni i veliki, ali nigdje glavna promenada nije toliko dugačka kao u Palangi. Ili točnije, poslije Socija na Crnom moru, ovo je najduža. Pravi mali raj za pješake i bicikliste.
Pedeset kilometara slobodnog šetanja ili vozikanja i još u centru grada. Promenada završava u Baltičkom moru. Baš u moru. Basanaviciaus most šetnjica, izgrađen od drveta, dugacak 470 metara, vodi pješake u more.
Parkovi bez kraja i konca, skulpture poznatih domaćih i stranih umjetnika. Desetci i stotine. Prekrasne vile i male drvene kuce. Desetci muzeja, od onih s lovačkim trofejima do muzeja dimnjačara.
Sa druge strane konzum, konzum, konzum… Novonastalo blagostanje, se placa pretilom djecom, ljudima koji od gojaznosti ne mogu preći stotinjak metara, neukusom, besmislom, devizom po kojoj ja sve sa svojim novcem mogu. Tesko covjek moze i pomisliti da se nalazi u bivsoj sovjetskoj republici, koja je jos prije tri desetljeca bila u najcrnjem komunizmu. Jedna od vodecih luka u carskoj Rusiji, kasnije u Pruskom carstvu, danas je dio globalnog svijeta i iz dana u dan gubi identitet.
Prije desetak godina sam sa Marijom, bio jeddini gost u pansionu i uz flasu jeftinog i loseg francuskog vina docekao neku Novu godinu. Sami u par stotina metara. Niti jednog drugog gosta. Danas na stotinu metara, ima pedesetak kavana, restorana i trgovina…
Blagostanje zdere svoju djecu, koja su ga stvorila.
Ovdje u Litvi kao da ne postoji imenica korona. Ljudi posvuda nagurani jedni pored drugih. Nikakovih ogranicenja. Tridesetak kilometara prije u Letoniji, covjek moze doslovno umrijeti od gladi i zedji, ako nema masku za ulazak u samoposlugu. U Finsku ni ne moze uci, bez potvrde o cijepljenju ili zdravstvenom stanju. U Svedskoj je to problem svakog pojedinca i on sam odlucuje kako ce i sto uciniti. Njemci za deset minuta i nula eura, dobiju potvrdu na dva jezika da su zdravi. Bolesni odlaze na druga vrata van.
Do kraja cilja je preostalo jos pedeset kilometara. Da li da se veselim ili da budem tuzan. Osjecaji su podijeljeni. 55° 34′ 44,27″ sjeverne geografske sirine i 21° 6′ 29,55″ istocne geografske duzine.
Pogled do Baltijos jura (Baltickog mora) zaklanjaju mi dvadesetak metara visoke pjescane dine, a do Kursiu marios (Kurskog tjesnaca) gusta borova i brezova suma. “Hotel” Boletus sa milon i jednom zvjezdicom na nebu. Logorska vatra. Ugodna litvanska glazba. Mirna noc…
Dado Topic i grupa Time, pjevaju prije pedeset!? godina: …i istok je tamo, a ja ne idem dalje… Ja pjevam danas: …i Rusija je tamo, a ja ne idem dalje.
Još do prije dva dana sam se nadao da ce mi Ruska federacija odobriti ulazak i prolazak kroz Kaliningradsku oblast. Samo pusta nada.
Dugo planirano i željeno putovanje je došlo svom kraju. Nema dalje. Točno četiri tisuće kilometara kroz pet država je iza mene. Bilo je svega. Teško i preteško. Svakog dana najmanje stotinu, a najvise stotinupedeset kilometara. Da sam znao da je tako teško ne bih se upustio u avanturu. Svedska sa svoje dvije tisuce me ubila, pa se nisam uspio uspjeo oporaviti ni u preostalih dvije, niti u potpuno ravnim baltickim drzavama.
Na putu nisam imao nikakovih zdravstvenih problema. Nepodnosljivo me bole sake od stalnog grcevitog drzanja upravljaca. Na svu srecu nije bilo niti jednoga pada niti udesa. Samo se bicikla u dva navrata prevrnula u jarak. Straznjica je misaona imenica. Radi se samo o par kostiju presvučenih iziritiranom kozom.
Bicikla je izdržala, protivno svim očekivanjima, nakon prvih tisuću kilometara. U prvih 2700 kilometara nisam imao nikakovih problema s njom, a onda su zaredala dotezanja zavrtanja, podmazivanja, krpanja guma. Danas za nagradu, dva gumi defekta. Nestalo mi i kako bi ljudi na selu rekli, gumilejzona, ljepila za gumu. Posudio mi jedan Nijemac sa kamp busom, ženom i četvero djece. Hvala Fritz!
Preostalih deset dana cu i dalje biciklirati. Najprije kroz Litvu, kako bih zaobisao Rusiju, a onda osamstotina kroz Poljsku i Njemu, do Berlina.
Sve je islo po planu i imam nekoliko dana rezerve, prije nego sto pocnem obilaziti lijecnike radi kontrola.
A onda…
Novi dan, novi planovi (stari vec godinu dana)…
Ja idem dalje.