piše: Milan Rajšić
Ona narodna kaže: Tko rano rani…
Ma to je prava pravcata zabluda.
Tko rano rani, pogotovo prosinačkom subotom i nedeljom, baš i nije normalan.
K tomu još je pospan i vozi se biciklom po mraku.
Što mu to treba? Hladno je. Ne pomažu mu ni rukavice ni debela vunena kapa.
A onda iz kilometra u kilometar, sve svjetlije, sve veselije, sve glasnije.
Nakon petnaest kilometara bicikliranja, prelazak preko rijeke Sauer, granice između osamdeset milijunske Njemačke i Velikog vojvodstva Luksemburg, koje ima cijelih četiri stotine tisuća žitelja, u što su uključeni svi Portugalci, Italijani, Bošnjaci i još stotinu drugih naroda i nacija.
Živahno, veselo, sve u pokretu.
Ulazi se i izlazi iz pekara, iz par prodavnica “svimisvačim”, iz rijetkih otvorenih kavana, iz crkve smještene na glavnom trgu.
U pograničnom sam gradiću Wasserbilig, koji odlično živi od prodaje jeftinih cigareta i super jeftinog goriva za automobile.
Rano ujutro se u gradu na obali rijeka Sauer i Mosel, najviše ulazi i izlazi u neki od brojnih vlakova, koji voze, na jednu stranu prema luksemburskom glavnom gradu Luksemburgu, a na drugu u pravcu susjedne Njemačke.
U vlaku ugodno, toplo, čisto, uredno, tiho, drjemljivo…
I besplatno.
Već skoro dvije godine, u cijelom Luksemburgu je sav javni prijevoz besplatan! Točnije rečeno, skoro sav. Plaća se samo karta za vožnju u prvom razredu vlaka.
Pa se tome doda još najjeftiniji benzin u Evropi. Jeftin kao u Švicarskoj! Pa, minimalni osobni dohodak od 1500 euro!?
Luksemburg je mali. Poprijeko tridesetak a uzduž osamdesetak kilometara.
Vlak vozi 120 kilometara na sat. Šteta. Ne može čovjek ni slatko zaspati i sanjati Nebeske poljane.
Umjesto toga, pogled na zelene luksemburške pašnjake, prepune crno bijelih krava.
Kao sa reklama za čokolade ili mlijeko.
U glavnom gradu, dovoljno vremena za presjedanje u pravcu zapada.
Sada se vizure bitno mijenjaju.
Umjesto zelenog i crno-bijelog, dominira crvena boja željezne rude i crni dim i ugljen iz brojnih visokih peći.
Nekada, prije Prvoga i do poslije Drugoga svjetskoga rata, bio je ovdje, raj teške industrije.
Nekoliko Krupova i/ili Simensa i stotine tisuća radnika, proletera.
Danas nema velike razlike, bogatstvo i siromaštvo su u dobroj mjeri poravnati. Barem na prvi pogled.
Dio bivših industrijskih postrojenja pretvoren je u muzeje, neki objekti su postali centri kulture, a najveći dio je preuređen u Univerzitet.
Izašavši iz vlaka, sjedam na bic i pravac granica.
A u ovome prostoru svijeta je jako, jako teško izaći na kraj s granicom.
Granica ima samo na papiru. Uz puno, puno muke, putnik namjernik može odrediti gdje se nalazi.
Stotine cesta i ulica, prodavnica, kavana. Posvuda natpisi na francuskom.
Bermudski trokut na europski način. Luksemburg, Belgija i Francuska, na prostoru od dvjesto, tristo metara.
Jedno se zna zasigurno. Tamo gdje su desetci benzinskih pumpi i prodavaonica duhana, je Luksemburg.
Tamo gdje fasade kuća dugo nisu vidjele boju, tamo gdje piše Boulangerie (pekara s ukusnim baguet) ili Choucrouterie (mesnica s kiselim kupusom i suhim mesom), moze biti i Belgija i Francuska.
Razlika je u tome što u Belgiji obavezno postoji još i natpis Fritterie (pečenjara za, kako bi mi rekli, pomfrit), a u Francuskoj, nema života bez PMU (kavane, kladionice konjičkih utrka).
Na luksemburškoj strani, desetci i stotine, novih stambenih objekata.
Na belgijskoj i francuskoj, desetci i stotine starih napuštenih kuća i nekadašnjih trgovina.
U Luksemburgu, boja kože različita i svi zadovoljni kao krave na paši.
Na drugoj i trećoj strani, više crnih i svi u borbi za životni Minimalizam.
U Longwy, gradu koji svoju povijest i bogatstvo, piše još u trinaestom stoljeću, sluzeci Francuzima, Luksemburžanima, Nijemcima, Sveđanima, Britancima…, danas svoju (ne)sreću, traži i pronalazi petnaest tisuća žitelja.
Sve je ovdje pošlo naopako, krajem sedamdesetih nakon zatvaranja visokih peći i teške industrije.
Iznad grada, ostatci divovske utvrde, jedne od dvanaest sličnih širom Francuske, građene u 17. stoljeću, od strane najpoznatijeg francuskog arhitekte Vauban, danas pod UNESCO zaštitom.
U centru, koji pamti sretna vremena, tradicionalni tjedni sajam.
Jeftina odjeća i obavezna hrana.
Što bilo, što ne bilo, dobra hrana (i kultura) je obavezna točka u životu Francuza.
Pačija pasteta je po 70 euro kilogram, što je još uvijek izuzetno povoljno prema guščijoj pasteti od 120 eura kilogram.
Svježe ostrige iz Bretagne začuđujuce jeftine. Šest euro kilogram. Toliko se maraka, prije trideset godina, plaćala jedna jedina. Zato se ove godine, artischoke plaćaju tri eura. Komad! Kao da su faberge jaja!
Sireva svih ukusa, boja, vrsta, mirisa, formi, kojima cijena ide i do 50 euro za kilogram, jednako kao i govedini iz Limousin…
S druge strane, krompir, luk i drugo povrće, nesto skuplje nego u Njemačkoj i trećinu jeftinije nego u Hrvatskoj.
Uz rizu, couscous, bulgur… dobar, jeftin i zdrav obrok za brojne, velike arapske obitelji.
Pohvala kapitalizmu za ovakovu socijalnu ekonomsku politiku.
Predbožićni, adventni ugođaj u ovome tipičnom provincijalnom francuskom, katoličkom gradiću, sličan onome iz kasnog socijalizma osamdesetih u Seferjot (tako je govorio Franjo Zlatousti).
Vjerojatno više veselja i sjaja, ima u vrijeme Ramadana.
Koliko god to politička desnica priželjkivala, tamnoputi došljaci još nisu uveli običaj da za doručak jedu Francuze, a tko će se kome bogu moliti i u koju crkvu odlaziti, ili ne odlaziti…?
Kako mora da su u stoljeću sedmom, komentirali dolazak onih beznabožaca na brdoviti Balkan. A evo, danas brane Europu, pa makar i pendrecima.
Vraćam se preko Athus, belgijskog gradica od sedam tisuća ljudi i stotinjak napuštenih kuća, bolje rečeno vila. Nakon tri stotine godina, ugašene su željezare, ljudi su odlazili i dolazili i sada radije žive u kilometar udaljenom Rodange, na luksemburškoj sunčanoj strani ulice.
U Rodange i Lux, ljudi se još dobro sjećaju, kako su prije nešto više od sto godina, prodali sve sto nisu imali, pa dva mjeseca zaprežnim kolima do Bremenhaven na brod koji vozi za Brazil.
Nakon dva mjeseca došavši u Bremenhaven, sazna sirotinja da je brazilski kralj, u međuvremenu donio odluku o prestanku useljavanja.
Pa lijepo natrag, klaj, klaj, klaj.
Pa onda kao najsiromašniji crkveni miševi…
Kolo sreće se okreće.
Bilo jednom jedno carstvo…
Au revoir!
P.S. Kako žive današnji crkveni miševi u Njemačkoj, najbolje se vidi iz priloga o katoličkoj crkvi iz novoga Trierische Volksfreund.
9000 DO 13000, “ZARADJUJE” BISKUP…
I JOŠ BESPLATAN AUTO I STANOVANJE