piše: Milan Rajšić
Nema više plavoga. Sada samo zeleno i zlatno žuto. Želi li čovjek plavo, treba po naputku Domenica Modugnia, obojati plavo u plavo.
“Za odlično vladanje i uspješno bicikliranje, pohvaljuje se učenik M.R. i nagrađuje s dodatnih tri stotine kilometara cesta, između Alessandria i Bologna.”
Četiri rezervna dana, planirana zbog lošeg vremena (nije bilo osim jednog kišnog dana), jakoga vjetra u prsa (nije bilo duže od dva sata), kvarova na biciklu (nije bilo ni jednog gumidefekta, tek sad je pukla jedna žbica), problema s orjentacijom (nije bilo zahvaljujući Google i ćelavoj glavi), utrošit ću na vožnju po plodnoj i ravnoj, ravnoj dolini rijeke Po.
Sve mi je ravno do Jadrana.
Ovdje je ravnije nego u mojoj Baranji i desetak puta veće i šire nego moja Baranja.
A bogato?
Nepodnošljivo bogato.
Polja žitarica, pa polja kukuruza, pa kilometarski nasadi paradajza, pa vinogradi, pa trešnje, pa dudovi.
Ruke i brkovi mi slatki i ulijepljeni slatkim sokovima.
Vozim polako, ovaj put ne treba trošiti kilometre, već vrijeme.
Vijesti nisam čitao mjesec dana.
Pogled u lokalne novine. Ni jedne jedine riječi o Ukrajini. Čovjek ne zna je li rat završio ili ne. Raspravlja se o tome kako dovesti pšenicu iz Ukrajine. Ovdje paklene vrućine. Jučer u 16 sati, samo 41 stupanj. Celzijusevih.
Zemlja ispucala. Pukotine i po nekoliko cantimetara široke. Navodnjava se, ali…
Italijani vole svoje “partigani”. Na svim spomenicima i spomen tablama širom velike Italije, a na kojima je crvena petokraka, položeno svježe cvijeće.
Uprkos temperamentu i anarhiji, ovdašnji žitelji su odlični vozači. Pažljivi, ne ljute se jako, daju prednost. Vrhunac ljutnje je srednji prst ili rogovi.
Domenicova pjesma “Plavo oboj u plavo”, prva je glazba koju sam čuo na stranom jeziku. Davne 1959. kada sam pošao u školu.
Igrao sam se kauboja i indijanaca, ili parizana i Nijemaca, i pjevušio nešto slično:
“Nel blu dipinto di blu…”
Prvi strani jezik, koji sam čuo u životu, bio je kada bi se susjed Kocmanic, posvađao sa svojom ženom Jelkom, pa su si nešto vikali što nije baš bilo “naški”. Kasnije sam čuo da je to bio zagorski.
Još kasnije, gledali smo westerne i govorili naš originalni baranjski panonski dječji engleski. Na tome sam ostao i do danas.
Govorili smo mi i meksički. Vjerojatno smo bili jedini na svijetu koji smo govorili taj jezik koji ne postoji.
Umjesto dodatnih 300 kilometara na istok, mogao sam i do Monaca, na trku Formule ili u Modenu, gdje je posljednja etapa Giro.
Odabrao sam “moju Baranju u XXXL pakovanju”
Uživam.
I s vremena na vrijeme promrmljam:
“Nel blu dipinto di blu…”
…
“…iza gore, iza dola, iza sedam, iza osam.
I još huđe, i još luđe, preko mornih, preko gorkih, preko gloga, preko drače, preko žege,
preko stege, preko sumnje,
iza devet, iza deset.
I još dublje, i još jače, iza šutnje, iza tmače i još huđe,
i još luđe, iza uma, iza boga…”
“…široka je duboka je, sto godina široka je, tisuć’ ljeta
duboka jest.
O duljini i ne sanjaj.
Tma i tmuša neprebolna…”
Takva je i moja XXL Baranja. Ravna, bogata, plodna. Sve se rasipa i prosipa na sve strane.
I dok se Baranja raširila između rijeka Dunava i Drave i planine Mecsek, baranjski XXL izdanje je “ograničeno” Alpama na zapadu i sjeveru, Apeninima na jugu i Jadranskim morem na istoku.
A rijeka? Velika Po i stotine, tisuće manjih. Kanala, rukavaca, mostova, nasipa? I ne sanjaj. Nebrojeno!
U Baranji uživaju Mađarska i Hrvatska, a u dolini rijeke Po, Veneti, Lombardi, Piemocani, žitelji Emilia Romagne.
Svakih kilometar, dva, ogroman “salaš”. Ponekad veći i od nogometnog igrališta. Toliko velik, da su u njemu štale, svinjci, kokošinjci, ostave, sušare, skladišta…
U italijanskim “cascine”, živjelo je nekoliko desetaka ili stotina radnika, pa su salaši na italijanski način imali sve neophodno, uključujući i crkvu. Crkvu, ne crkvicu ili kapelu. Tridesetak metara visoku crkvu.
Modernizacijom i promjenom tehnologija, silosima, traktorima, kombajnima, prestala je potreba za stotinama žuljavih ruku, ljudi se preselili u gradove i zaposlili u industriji ili turizmu.
Stotine ogromnih “cascine” stoje napuštene ili tek kao parkiralište i zaštita moderne nove mehanizacije.
Zemlja je do posljednjeg milimetra iskorištena, meliorirana i navodnjavana. Prinosi vrhunski, zarade visoke. Pa samo silazi na jednu hrpu.
I tako stoljećima. Sve puca od uspjeha i zadovoljstva.
Samo u okolici grada Mantova, proizvodi se širom svijeta poznato vino Lambrusco, sir parmezan Gran Padano, salame iz Mantove, kobasice iz Mantove, pancete iz Mantove, dinje iz Mantove, kruške iz Mantove.
Sve svjetska kvaliteta i svjetska imena.
A takovih Mantova, desetci: Piecenca, Cremona, Parma, Modena, Ferrara, Rovigo, Ravenna, Bologna…
Vjerujte mi, sve se rasipa od suviška i bogatstva.
A tako bilo nekad i u mojoj maloj, pravoj Baranji.
Beljska vina, baranjski kulen, baranjska kobasica, baranjska slanina sapunjara, baranjska krvavica, baranjski sir, baranjski maslac, baranjski dimljeni pileci batkovi, baranjske masne tuste guske, pa baranjske lubenice, baranjska paprika, slatka ili ljuta, ali zasigurno crvenija nego bilo gdje na svijetu, baranjski šećer, baranjski suncokret i ulje, baranjski kruh, lebac, kenyer, svejedno kako ga tko zove, ali uvijek bijel k’o svjetlost…
Pa nešto što nema ni u XXL Baranji: dimljenog šarana i štuke, žabljih krakova, mesa jelenskog, srnećeg i od divlje svinje, divljih pataka i gusaka…
Četiri dana, kroz veliku Baranju, projurila.
U Bologni, gradu s najstarijim Univeritetom na svijetu (doktorate još uvijek, ni nakon pola milenija postojanja, ne dijele kao na traci), oproštaj od Italije.
Bella Italia.
Ciao