Piše: Milan Rajšić
U sred bogate zelene ravnice, u nebo se propeo Baranja Burj Khalifa. Osamstotina trideset metara stakla i čelika strše u neboi
Preko dana se, za lijepog vremena, može vidjeti titrave slike susjedne Budimpesšte, Beograda i Beča, Zagreb je zaklonjen Sljemenom, a Sarajevo često sakriveno u smogu i magli. Oni rijeki sretnici priÖaju da su vidjeli i crkve sa Crvenog trga u Moskvi.
Preko noći, baranjski Burj, bljesti u svim duginim bojama.
Danju i noću, na vrhu gradjevine, izgrađene nedaleko Zadruznog doma u selu Jagodnjak, sa vrha tornja vrišti velikim svjetlećim slovima ispisano PETAR & UNUCI
Puk! Ode sanak pusti. A moglo je tako biti. Problem je u samo tri slova.
A počelo je lijepo, prije sedamdeset i sedam godina.
Jedan od ratova završio, pobijeđeni pobjegli, pobjednici dijele ulov.
Djeda Petar, po prvi put izabrao pravu stranu i pripada pobjednicima.
Uvijek prije, u sukobu sa žandarima, zbirovima, Obznanom…
Za nagradu djeda dobije orden i pitaju ga što bi još htio, točnije što bi htio raditi, narednih trideset, četrdeset godina. Invalid nije, PTSP jos nije izmišljen, mirovinski fond odnio Kralj u London.
Mora se Petre nešto raditi, nisi ti branitelj u Domovinskom ratu.
Oćes druže Petre u…?
Ma nema šanse, svakog jutra u pola pet, moja Milena…
Oćeš u…?
Što ti je čovječe, bojim se mraka, rudnika, lopate.
Očes li u…?
Sve može, al’ u školu? Ne, radije ću umrijeti. Dosta je meni onih pola godine, sto sam išao pjesice sedam kilometara u glinsku skolu..
Oceš ovo, oćes ono…?
Hoću vozit direktora, pa dok je on na sastanku, ja sjednem u birtiju i čekam. Pet, šest sati, nema problema, strpljiv sam ja čovjek, a mogu i popiti. Jos kad i dobro doručkujem.
Druže Petre, nema još direktora u komunizmu, ali bi ti mogao biti i svoj direktor i svoj vozač.
…
I došao Petar u plodnu Baranju, dobio urednu kuću u kojoj su živjeli neke Švabe, dobio par konja, kola i platon. Plus 35 hektara zemlje, masne crne baranjske, kojoj je Dunav otac, a Drava majka. Na sreću ovaj zemljišni maksimum se za dvije godine smanjio na deset hektara. 35 hektara bi ubilo, mog djeda.
Narednih trideset godina, vozio Petar svojim kolima ujutro rano, radnike nadničare, na posao. U podne im odveze ručak, a kad pada mrak, isplati ih i vozi kuci. Vrijeme izmedju tih obaveza, rezervirano za cekanje i birtiju.
Na Petrovim hektarima, orali, sijali, okopavali i brali, radnici nadnicari, kukuruz, grah između redova, bundeve za ljude i stoku, žito, zob za konje, proso ili sirak za pravljenje metli, a sjeme nitko nije ni koristio.
Živjelo se dobro. Bilo i svinja i pokoja krava, kokoši, patke i guske po dvorištu, pas Šarov na pedeset metara dugačkom lancu trči amo, tamo.
Ali, sve to nije bilo dovoljno da se napravi onaj Burj.
Na kraju dvorišta, bila dva hektara zemlje, zasađena konopljom.
Ori, sij, okopavaj, kosi, zanji, vezi u snopove, kvasi u obližnjem kanalu, lupaj, česljaj, predi, tkaj…
Još uvijek nije dovoljno, ni za prizemlje izgraditi.
A onda djeda Petar, počeo još i mak sijati. Bilo dobrih pita, jos boljih rezanaca s makom i šećerom, al’ daleko do poslovnog tornja.
Dvjesto kvadrata tavana, pretvorio djeda u farmu svilenih buba. Po cijeli dan samo šusti. Sve dudove listove, koje smo mi djeca nabrali, pozderase te male zivotinjice, ali gradjevina ne raste.
Bilo tu jos i polje papra crnoga i crvenoga, pa farma golubova gacana, gusana, pismonosa, pikiraca.
Nista se ne mijenja.
Baka stisne veliku bijelu gusku medju koljena, stavi joj metalni lijevak u usta, pa joj gura cijele orahe.
Guscija masna jetra raste, hladnjaca iz Francuske, dolazi svakoga tjedna u selo, ali Poslovno toranj ne raste.
A mogla su biti i dva takova tornja i moglo je na drugome pisati DMITAR & UNUCI
Djeda Dmitar, vidio da se susjedi sele u Baranje, Backe, Banate, Srijemove i Sremove, pa otisao u Narodni odbor, da se raspita, kada da on pakira sve ono sto nema i krene graditi svoj Toranj.
Kaze njemu jedan drug iz Narodnog odbora: druze Dmitre, ti nemoj pakirati. Ti ostajes ovdje. To ti je skoro isto. Pocinje sve sa B.
Kakva razlika Baranja, Banat, Backa, Bosna ili Banija.
Ali ja… poceo se Dmitar braniti i koprcati.
A drug iz Narodnog, kaze njemu: Dmitre ti si pet godina pomagao i sluzio Hitlera, pa budi sretan da ne stanujes u glinskom zatvoru.
Dmitar jos uvijek uvjeren da ce u bogate B krajeve, brani se: pa ja sam tamo bio kao logoras!
Da, ali si tamo radio, kopao rovove, tri puta dnevno jeo, a mi ovdje krv prolijevali!
Ostao Dmitar u B i to je razlog zasto on nije izgradio onaj drugi toranj.
Da je tih dana i godina, moj djeda Petar, zvani Pero, znao da pocne proizvoditi kapi, ulja, cajeve, pilule, sapune i kojesta drugo, iz onih svojih dva hektara indijske konoplje, danas bi, prema aktualnim cijenama na svjetskom trzistu, uz nevidjenu potraznju za ovim cudom, koje lijeci sve, ali bas sve bolesti ovoga svijeta, ukljucujuci i one koje jos nisu poznate, godisnje zaradjivao 130 miliona dolara! Bez sporednih proizvoda od maka!
A sve sto moj djeda nije znao, stane u tri slova.
CBD
Kanabidiol, dragi moj djeda, kanabidiol, a ne etanol.
C21H30O2 a ne C2H6O
Toliko si mogao nauciti u onih pola godine, iduci sedam kilometara kroz sumu do glinske skole.