Nada Vučičić
oblak si siv
pa šaljem svoj ljubičast sjaj
da posvijetli tamu i obasja put
Pitaš nepoznate prolaznike.
zašto sam hladna smrznutna žena
ne slutiš…
Mene su grlile kosti mrtvih vojnika
i zaostale lastavice nudile mi svoja
prazna gnijezda za utjehu
Ja sam nitko s nevinim suzama
i svila od koje se tkaju jutra
i grlice u spomenaru
Dok ispijam elegije poluslijepa
i u zdencu tražim odraz
kosaca što pjevaju ljeti zrelom klasju
u rukama hladnim držim dolinu izgubljenih
htijuć nadu da im vratim
dok cvjetaju uzdanice!
Jezdiš na konju gazeći sve na putu
do gatare s napitkom za osvete
a ja tek kemijam lijek za umorne
što streme čempresima u tišinu
I klečim u molitvi izbezumljena od straha
jer tko osim sina božjeg
zlo da otkupi?
ovog ranjenog svijeta
sa DNK kodom žene
