autor: Ivanka Jularić (Ćulap)
Iako nam je mnogima, sudbina unaprijed zacrtana, velikim dijelom, i sami možemo utjecati hoće li se ono što nas očekuje, dogoditi prije ili poslije. Možemo ju pokušati promijeniti, krivadujući, gubeći se u hodnicima labirinta, ali opet stižemo do ucrtanog cilja. Ovo je priča o mojoj prijateljici Mari,koja je naizgled jako obična i anonimna žena, koja čak nema ni svoj FB profil, a sve je drugo već obična.
Za moje prve tiskane radove, velikim dijelom, zaslužna je Mara V. Mara je odrastala u Slavoniji, gdje su se ženska čeljad uglavnom pripremala za ulogu domaćice, koja treba znati držati motiku, znati ispeći što više vrsta kolača i na damastu šivaćom mašinom, obrađujući rupicu do rupice, milione rupica, od kojih bi nastalo umjetničko djelo – šlinga-,koje bi svaka djevojka morala donijeti u miraz.
Mara je imala druge želje i druge snove. Mrzila je motiku, a voljela knjigu, kojih u to vrijeme nije bilo u seoskim domaćinstvima, osim poneke Biblije. I novine su bile rijetkost, ali njen stric bi ih katkad i kupio i one su utjecale na njen životni put, kada je jednom, umotanu u njih, donijela novu mustru šlinge od svoje strine.
Jedva je dočekala da dođe kući i sakrila novine pod jastuk, da ih može pročitati, kad otac i mati zaspe
Gutala je sva slova, razgledala slike i tada je ugledala oglas:
“Traži se djevojka za brigu oko dvoje djece(9) i (7) god. te pripomoć u kući.
Smještaj iplata osigurani. Odgovore slati na adresu…****. Zagreb.
Val uzbuđenja, otjerao joj je san sa očiju. Pronašla je list papira, napisala da bi ona rado čuvala djecu, da je prekinula školovanje u šestom razredu i voljela bi nastaviti, pa bi zato rado živjela u Zagrebu. Nekoliko dana od slanja pisma, odlazila bi do kapije, u uobičajeno vrijeme dolaska poštara i napeto čekala odgovor. Stigao je nakon tjedan dana.
Gospođa Biserka joj je odgovorila, da prihvaća da ona dođe i da se nađu na kolodvoru u četvrtak, u Zagrebu.
U njoj su se smjenjivali razni osjećaji:od nesigurnosti, straha, grizodušja, do euforije. Kako tad još nije bilo ni običnih plastičnih vrećica, u običnu mrežu ubacila je ono malo prnjica što je imala, navila veker da zvoni u pola pet ujutro i stavila ga ispod jastuka, da ne probudi roditelje. Legla je i putujući u mašti prostranstvima, dugo se nije mogla smiriti i dugo nije mogla zaspati. Kad su joj zraci sunca provirili u sobu, pogledala je na sat i sa žaljenjem zaključila, da je vlak za Zagreb, već davno otišao. Sakrila je onu mrežu, i odlučila drugo jutro biti opreznija. Nakon par sati drmuckanja, stigla je u Zagreb nestrpljivo seokrećući po željezničkom kolodvoru, dok joj nije glavom sijevnula misao:
“O, glupačo jedna! Pa danas nije četvrtak! Nemaš ni adrese, jer si novine zapalila da ih dada ili maama ne nađu!”
Razmišljala je, što učiniti i dosjetila se da u kiosku upita, imaju li još te stare novine.Prodavačica joj je ljubazno pružila primjerke sa više datuma, među kojima nije bilo onih koje je tražila, ali vidjela je u drugima, još jedan oglas sličan onom, u kojem se uz smještaj, hranu i manju platu, nudila mogućnost doškolovavanja ispod kojeg je bila adresa. S ono malo novca, zarađenog na šlingi, platila je taksisti da je odveze na tu adresu, nadajući se da već nije netko zauzeo mjesto.
I… imala je sreće.
Smijale smo se obe, dok je pričala o tom prvom susretu nje i gazdarice, koja ju je preplašila svojim izgledom, zbog razmazane maskare, za koju nije ni znala da postoji i prvim otkrićem da voda curi negdje iz zida, jer nikad nije vidjela česmu. Najveći šok je doživjela, kad je umjesto na slavini, vodu pustila na tušu, a on se oko nje migoljio kao zmija.
Tu je ostala dvije godine i završila osmi razred, a tad je prešla kod gazdine sestre, koja je živjela u slobodnoj vezi, s jednim poznatim hrvatskim glumcom, čije ime neću navoditi.Boraveći tu u narednom periodu, upoznala je mnoge slavne osobe, gdje su najčešći gosti bili Arsen Dedić i Gabi Novak.
Dotična gospođa Ljerka je imala malu djevojčicu, koju je trebalo čuvati, a ona i njen brat, imali su i stariju tetku bez potomaka. Svi su potjecali iz ugledne, bogate, stare zagrebačke obitelji, koja se bavila proizvodnjom dugmadi. Kod gospođe Ljerke, Mara je završila ekonomsku školu.
Do tad je djevojčica već i porasla, a Mara se zaposlila u tvornici “Nikola Tesla” na sastavljanju raznih dijelova,potrebnih u elektronici i ubrzo postala poslovođa. Tvornica se nalazila u blizini stana gospođine tetke i ona joj ponudi da živi kod nje u potkrovlju, a u zamjenu za stanarinu, da joj kadgod počisti kuću.
Tada je upoznala ljubav. Udala se za Zagorca, s kojim je živjela u braku osam godina, ali nisu mogli imati djece. Nakon osam godina, uslijedila su dva šoka. Saznala je da je muž vara s najboljom prijateljicom i da je trudna s njim. Umrla je i stara gospođa tetka, ali nije svako zlo za zlo. Ostavila joj je u testamentu, stan u potkrovlju, a donji stan nećaku, koji ga je Mari prodao za jeftine novce.. Nastavila je raditi u tvornici,a sve češće ju je vukla želja za rodnim krajem, o kojem je napisala mnoge pjesme
i objavila zbirku pjesama, pod naslovom “BRAZDA” Dugo je patila zbog razvoda, ali svatko ima svoju sretnu zvijezdu.
Pronašla je i ona novog muškarca.
Rodila je i sina, koji danas radi na RTL – u.
Danas je Mara u mirovini, živi s mužem u Slavoniji i ima dvije unuke. Piše pjesme, ali ih ne objavljuje, a od šlinge je napravila čitav muzej.
Iako je težila nekom drugačijem životu, njena sreća je ipak u njenoj Slavoniji.
Evo jedne njene pjesme i nekoliko njenih šlinganih radova (ma gornjoj fotografiji, op.u.).
PIJETAO
Pjetao je odavno
najavio zoru.
Već je na ogradi
i krilima mlati
Gizdave ga koke
čeznutljivo prate…
ojoj li će prije,
sve bi htjele znati.
A on sa ograde,promatra
svoj harem,
istegnuvši vratom
kukuriče glasno.
U dvorištu svome
osjeća se kraljem…
To svakome strancu,
treba biti jasno.
Šareno mu perje,
na suncu se sija
a crvena krijesta,
ko kruna na glavi.
Međ curama svojim,
pravi je delija
i ni jednu koku
ne zapostavi.
Ali sve prolazi,
na ovome svijetu…
Vladanje njegovo,
kad bude na koncu,
ljudska će se rasa
veseliti pijetlu
kad za dobar ručak
spreme ga u loncu.
