piše: Štefica Vanjek
Vratili smo se kući nakon divnog godišnjeg odmora još uvijek s mirisima mora, šume bora i neke začuđujeće tišine i mira. Još ni jedne godine do sada nismo bili dva puta na moru i to u najljepše vrijeme.
Dao Bog mojoj seki još sto godina života, jer dok je nje i šogora ja imam organizirano ljetovanje. I uopće me nije briga za poskupljenje apartmana, ni koliko će i do kada padati ili rasti turizam. Da ne biste mislili da sam imela, ili gljiva koja živi na račun drveta, ja svoje račune ipak podmirim.
Vratili smo se kući. Moj muž već raspoređuje inhalatore po kući (jer KPB već radi đumbus u plućima) dok ja teglim kofere i stvari iz auta. smrad je tako intenzivan da se ne da disati, a ambrozija tjera suze na oči. Sva ljepota ljetovanja u trenutku je nestala.
Psujem Smradograd i sve ostalo u sebi, ispalila bi i sočnu psovku na glas da susjedi s djecom ne sjede u hladovini. Konačno je i meni sjeo mužev prijedlog da prodamo kuću i preselimo se na more. Aha, za ovu našu kuću s dva stana po 100 kvadrata možda bi na moru kupili neku rupu s dvije prostorije. Ideja o prodaji odmah odpada.
Ja teglim stvari, a koljena klecaju, svako na svoju stranu vuče. Mislim se i gunđam kako se u sto godina odlaska na more još nisam naučila ponijeti samo ono najnužnije (više od pola kofera sam vratila čisto jer kada se ukopamo u dvorištu vikendice ne mičemo se iz njega, zna se zašto) ali to valjda ide sa starosti da mi sve treba (naročito sandale na petu, em ti onog tko ih je izmislio, nažuljale su mi noge da sam najviše hodala bosa).
I dok sam sve navukla u kuću, počinje dnevnik. Izvalim se na trosjed da se koljena smire, raspremanje će ići sljedećih tjedan dana, nigdje mi se više ne žuri, pa ja sam penzić, a mi ako nemamo ničega imamo barem vremena (ali nije točno jer meni vrijeme tako leti da jedva skuham ručak na vrijeme). I to je relativno za što imamo vremena, jer mnogi penzići moraju još raditi kako bi preživjeli a sve zato da bi grabežljivci imali što čerupati.
Slušam i izbečila sam oči kao da sam ugledala samog vraga (mislim ugledala sam ih više od jednog); kaže spiker, graditi će se nuklearka kod Ivanić-Grada, ili Erduta. Molim!? Pitam muža, jesam li dobro čula. On potvrđuje. Ma, sto gromova opalilo onoga čiji je to prijedlog. Zar u vremenu kada Europa zatvara nuklearke, nama će nagurati i to zlo da nas pobiju do kraja. Zar nam nije dosta što od Etana i njegovog rondanja imam tinitus, od dima astmu, od Ekoflora mršavim jer mi se od smrada diže želudac (mislim nije to loše za koljena ali je loše za imunitet) sad ću i prosvijetliti kao krijesnica koju nisam vidjela već godinama jer smo i njih uspjeli otjerati.
Pa, što je ovo?! Još su najavili i nekakvu pretovarnu stanicu otpada. Pa, zar samo smrad mora u ovaj grad? Zašto nije kod nas hladnjača za jabuke, pitam se, pa bi cijeli grad mirisao na jabuke. Zato će to mirisati u Križu (pobrinuo se njihov načelnik).
Građani Erduta već su digli svoj glas protiv nuklearke, a mi u Ivanić-Gradu, ni mu, ni be (znači da nismo ni ovce, ni krave, već nojevi sa zakopanim glavama u pijesku, ili bolje rečeno smradu). Napisala sam nedavno da ćemo ostati pust grad poput Černobila, nisam bila ni daleko A onda se mislim kako će nas možda nuklearka i izliječiti, jer kako smo se navikli na sve ove nedaće prije, tako ćemo i na to pa ćemo iz inata poživjeti duže, u inat onima kojima su penzići teret. (Sve je to “možda”. Zato će oni što su se pobrinuli da imaju kojekuda viletine kao štakori s broda prvi dignuti sidro i odmagliti).
Lijepo je vidjeti uređenu šetnicu, Zelenjak i sve ostalo što čini grad ljepšim, ali je isto tako tužno, razočaravajuće i zabrinjavajuće vidjeti industrijsku zonu skoro praznu u kojoj se uzgaja samo ambrozija, i proizvodi alergija.
Nuklearka još nije ni odobrena, a ja već svijetlim, od bijesa, ljutnje i razočaranja jer su mi djeca morala ostaviti ovdje dom i otići u Njemačku kako bi normalno živjeli, jer ovdje nitko nije cijenio njihove sposobnosti i kvalitete.