piüe: Štefica Vanjek
Blagdani završavaju a ja još prebirem dojmove od silnih doživljaja. Događaje iz prošle godine već sam zaboravila, jer baš ih nije bilo za pamćenje, prevladavali su oni drugi.
Prvi puta u životu ja sam bila ta koju su drugi dvorili, do sada sam uvijek ja bila ta koja je kao kvočka okupljala djecu za zajedničkim stolom. Budući da i ove godine zbog opake korone djeca nisu mogla doći iz Njemačke doma za blagdane, jer unuka nije dobila drugu dozu cjepiva, a samim tim ni kovid potvrdu, djeca su predložila da budemo zajedno za blagdane u Njemačkoj u Regensburgu.
Bolesni kakvi jesmo nismo mogli sami autom na tako dalek put pa je sin došao po nas i vratio nas kući, kao kraljevski par. Pred par godina nisam mogla ni sanjati da ću starku maknuti dalje od Hrvatske ikad više.
Problema na granici nismo imali nikakvih, jer svi su hrlili iz Austrije, Njemačke i drugih europskih zemalja prema svojim balkanskim odredištima, a prema Europi prazne ceste.
Dan je bio prekrasan za putovanje, oči su bile širom otvorene, nisam znala gdje gledati prije. Prešavši granicu kao da smo ušli na neki drugi planet, ili u najmanju ruku drugi kontinent, a ne da smo u istoj europskoj zajednici.
Alpe sam gledala samo sa fotografija, a sada uživo. Prekrasne su, ne čudim se što naši ljudi sa posudama punim sarme, konzervama graha i ratama kredita cijelu godinu hrle u Alpe napuniti baterije da izdrže sve nevolje i jade tokom godine u ovoj našoj bijednoj svakodnevici.
Oduševila su me sela diljem puta koja uopće ne liče na sela, na kućama svugdje nove fasade, uređena dvorišta i okoliš kao parkovi, a o obrađenim poljima da i ne pišem. Misli mi odlete na naša napuštena sela sa zapuštenim okućnicama i njivama, kao što je i moja rodna kuća napuštena, a tamo gdje još nekoga ima blato do koljena gaze životinje i ljudi. Tužna moja Slavonija.
Sjetim se kako se konačno naša vlast sjetila da bi trebalo nešto poduzeti za povratak u zemlju onih što su iselili trbuhom za kruhom. To što nude za povratak nije dovoljno ni za saniranje blatnjavih dvorišta, a kamoli za nešto više što bi omogućilo normalan život. Neće tako lako demografiju poboljšati našim narodom već strancima, jer vidim i u našem malom gradu ima stranaca iz različitih zemalja koji su došli trbuhom za kruhom iz još većeg siromaštva nego što je naše.
Bavarska je odredište gdje putujemo, i gdje su naša djeca našla mjesto za normalan život. Regensburg nas je dočekao osunčan, iz auta što sam vidjela prekrasan grad, obilazak sigurno slijedi, ali dok se moji balvani od nogu oporave i dopuste hodanje. Bol u kostima nestala je čim sam ugledala moje drage unuke i snahu. Nismo se vidjeli od ljeta, dug je to period, zahvaljujem bogu što postoje ova čuda tehnologije pa se često vidimo i čujemo. Umorni od puta nismo išli odmarati već smo iz stana promotrili ljepotu mjesta gdje smo došli. Snaha je sve pripremila za blagdane pa je meni ostalo samo uživanje.
Dočekala sam i ja u životu da netko mene dvori i tetoši kao što ja uvijek tetošim njih, sjetila sam se stare izreke, „kako siješ tako ćeš i žeti“.
Sijala sam ja u životu i društvu obilje svojih radnih godina i znanja, ali slabo žanjem, kao da je kukolj sve žito uništio, odnosno nepoštenje i korupcija učinili nas sirotinjom u europskoj zajednici.Te razlike mogla sam sada usporediti.
Regensburg je prekrasan grad, uspjela sam malo i prošetati u inat bolesnim nogama i klecavim koljenima, divila sam se znamenitostima i ljepotama grada na Dunavu, uređenosti fasada na starim zaštićenim spomenicima kulture i čistoći ulica.
Šteta što je ova korona ponovo počistila advent u dvorištu dvorca pa nisam mogla usporediti sa zagrebačkim, ali zato pivnice su bile moje, jednu večer na kuhanom vinu, a na staru godinu večera sa bavarskim specijalitetima, ma vrh! I kao što to biva, našeg čovjeka ćeš naći i u najudaljenijem kutku svijeta tako i ovdje u staroj pivnici prekrasno uređenoj, konobari naravno naši ljudi, nisam bila hendikepirana što nisam naučila njemački makar sam sama sebi obećala da ću to napraviti ali ova stara glava više senilna nego normalna neće nikada naučiti.
Ako još čujem da su Nijemci hladni ljudi argumentirano ću dokazati da nisu, bar ovdje u Bavarskoj, šetala sam sa mojima po mjestu gdje je njihov stan na periferiji grada, a opet tako blizu grada U prolazu ni jedan čovjek na ulici nije prošao da nije pozdravio i nešto ljubazno progovorio. Kod nas djeca iz ulice prođu pokraj mene kao da me nema, bez pozdrava, uvjerena sam da je sve do odgoja i kulture, čak sam i ja naučila osnovne njemačke pozdrave da znam ljudima odgovoriti.
U želji da što više vidim ljepota oko Regensburga, jer tko zna hoću li još imati snage ponovo doći, posjetili smo jezera, šetnice uz Dunav, nemam riječi za opisati te ljepote koje su podređene čovjeku da uživa u ljepoti prirode. I naša zemlja ima mnogo ljepota samo ih ne znamo koristiti, svugdje se lupe cijene da si naš običan čovjek sa obitelji ne može priuštiti posjet.
Kao što to uvijek biva kad je čovjeku lijepo vrijeme boravka brzo proleti tako je i nama proletjelo.
Vrativši se u Hrvatsku i našu svakodnevicu dočekala nas je topla kuća, naši dragi mladi susjedi koji su pazili na nju dok nas nije bilo pobrinuli su se da nas dočeka toplina i ugoda.
Da, ima još mladih ljudi, (nisu svi otišli) koji će brinuti za svoje stare susjede, u ovo zimsko vrijeme doći u posjetu pitati za zdravlje, i priskočiti u pomoć kada je potrebno. Izuzetno smo se razveselili tako lijepoj gesti susjeda i zaključili da smo sretnici što imamo mlade susjede.
Navečer su nas počeli šamarati negativnim vijestima na TV-u, isti dan smo bili svjesni da smo se vratili iz nekog drugog svijeta i sa nekog drugog planeta.