piše: Slavica Jurčić
Stasita mlada žena s malim djetetom stajala je u vlaku. Djevojčica u njenom naručju igrala se s njenim lančićem.
Marica i Klara su putovale kod djeda i bake u Garčin. Marica je netom ostala udovica.
Vlak je bio pun njemačkih vojnika i drndao je, vožnja nije bila sigurna. Marica je znala da ne smije pokazati strah ili slabost, iako joj je bilo teško.
Njen suprug je mlad umro a njih dvije ostale same. Nitko ju nije pitao kako će sada.
Klara je ličila na oca, kuštrava kosa i rumeni obrazi s jamicama, mala je tek šest mjeseci.
-Što sada? – pitala se Marica. Veliki teret je ostao na njenim leđima. Ostala je sama s djetetom u ovim teškim vremenima.
Njeni roditelji su je slušali i šutjeli su. Na kraju njenog monologa otac je rekao:
-Snaći ćeš se ti već!
To je značilo, vrati se i snađi se kako znaš. I stvarno, vratila se u grad.
Od svoje šesnaeste godine Marica je stekla puno. Vodila je mali restoran i imala svoju kuću. Njen suprug joj je pomagao sve dok nije tragično završio.
Bilo je dana kad nije mogla ustati iz kreveta. Tuga joj je razdirala srce, ali mali osmijeh njene Klare pomagao bi joj da ustane i ponovo krene.
Njena ljepota je privlačila i njene mušterije i ubrzo su, htjela to ona ili ne, počele pljuštati ponude raznih muškaraca.
Znala je ona zbog toga biti i drska s njima.
A onda jednog dana na vratima restorana ugleda jednog mladića. Pridošlica. Nije imao ni posao ni smještaj.
Pozdravio je i rekao da traži bilo kakav posao i smještaj.
–U dvorištu su drva -rekla je Marica i mladić je otišao s njom da vidi. Brzo su se dogovorili o poslu a u kućici iza restorana je bila soba za poslugu, tamo može spavati.
Uskoro je Karlo radio sve što je nekada, prije smrti, radio Maričin suprug. Čistio je i pomagao u svim poslovima.
–Sami ga je Bog poslao, mislila je Marica. Bio je barem pet godina mlađi od nje i ona je osjetila nešto lijepo i toplo oko srca.
Klara je rasla i prve riječi su već letjele iz njenih usta. Karlo ju je vodio za rukice da prije prohoda a Klara ga je uvijek okretala majci.
Ljubav je bila tu samo su to trebali potvrditi i službeno. I to su uskoro obavili i počeli živjeti kao muž i žena.
Teška vremena u gradu i rat, nisu im smetali u ljubavi. Posao je išao dobro a i lijepe vijesti su stigle s prvim lastavicama.
Marica je bila trudna i Karlo je bio najsretniji čovjek u Brodu na Savi.
2. travnja 1944. Karlo je u jednoj ruci držao Klaru a u drugoj za ruku vodio svoju trudnu ženicu.
Nebo nad njima je bilo crno od dima i od američkih aviona. Njihov grad i sve što su imali pretvorilo se u pepeo.
Tu večer su spavali pod otvorenim nebom. Gledali su svoj grad i više nisu ni suzu mogli pustiti.
Karlo je poljubio malu usnulu Klaru i umornu Maricu.
Šapnuo je Marici: –Živi smo i imamo jedno drugo!
Prvi put u životu i Marica je spoznala: – Živi smo i imamo našu ljubav. Što nam više treba? Nemamo ništa, a opet, imamo sve!
Nije bogat tko puno ima,nego onaj tko puno daje. A ljubav i razumijevanje među ljudima bogatstvo je koje nema cijene. To pokazuje i primjer ovih dvoje mladih ljudi. “Nemati ništa, a imati sve.”