tekst i foto: Dražen Radman
Znate zašto blago zemaljsko, i uopće zemaljske stvari ne mogu sasvim ispuniti čovjekovu dušu? Zato što nije ni predviđeno da to postignu.
E, sad, zamislite koliko u ljudima, i među ljudima, nervoze, straha, sebičnosti, suparništva, pohlepe, gorčine, mržnje, zle krvi… A sve zato da bi dosegli nešto. Nešto što ih usrećiti niti – ne može.
To ‘nešto’ može čak biti i neki (osobno) procijenjeni ‘minimum’ dosegnuća. No, i u tom slučaju, ako je svo htijenje i snaga usmjerena na dosegnuće tog ‘minimuma’, čovjek neće postići željeno zadovoljstvo pa i kad bi došao do svog ‘cilja.’ Znaju to dobro oni koji su ‘dostigli’.
Zašto onda ne izvodimo bolje zaključke za svoj život? Ako to nezadovoljstvo u sebi primjećujemo i znamo za njega, zašto ne tražimo smislenije rješenje za svoje osobno duboko ispunjenje?
U tom smislu, nismo li u ovom vremenu još i dodatno omamljeni pomno pripremljenim psihološko-tehnološkim eksperimentima te polako, ali sigurno duhovno otupljujemo i bez puno pitanja predajemo svoje živote u ruke nastranih umova?
Dakako, opet ću reći, dobra je vijest, tj. najbolja je vijest da je jedino u Bogu i s Bogom istinska punina našeg smisla. Jedino s Njim naša svrha ima ‘glavu i rep’, tj. temelj i snagu za vremena dobra – i zla.
Možda bih to rekao ovako: posljedica žive vjere je – blagoslov i život, a posljedica (ustrajne) nevjere i mrtve (folklorne) vjere je, nažalost, prokletstvo i smrt.
Kad iznemogli pustinjak u pustinji odnegdje čuje glas gdje se nalazi oaza, a ne ide barem ‘provjeriti’ i probati vodu iz nje, on bude sam kriv za svoje konačno skapavanje.
Tako, dok god je čovjek živ, ne mora ostati mrtav.
***
Preporuka: Psalam 62:6-9
