piše: Milan Rajšić
“Priznam, jst imam en skrit kotiček
In ni me sram
Priznam, tud jst mam en svoj konjiček
In ni me sram
Priznam, priznam
Zvečer, ko ustanem sam
Se umaknem v svoj kotiček, lučko prizgem
Pa začnem:
Denarčke štejem, denarčke štejem…
In ko zraste en luštkan kupček
Mu dam en srčkan lupček
Pol pa spat…”
***
Hvala na pitanju dobro sam. Noga me boli, jednako kao i prije deset dana. Imam već i novu kartu za let kući. Ma, nije to ništa. Može biti i bolje. Il´ možda lošije?
***
Postoje na ovom Plavom planetu milijarde zbog kojih se zemlja neće prestati vrtjeti kad umru. Nitko im neće držati svečanu govoranciju, nitko im neće pucati svečani pluton iz svih raspoloživih topova i pušaka, rijetki će im doći na sahranu, rijetki će žaliti, još rjeđi ce plakati.
A pošteno rečeno, nije ni potrebno. To je ionako bila samo njihova obaveza, roditi se i umrijeti.
***
Umro je Marko Brecelj, glavna (ne)prirodna pojava u ljubljansko – srpsko – hrvatsko- bosansko-makedonskoj Galaksiji. Za crnogorsku, nema dovoljno relevantnih znanstvenih podataka.
Otišao je još jedan iz bivše Kraljevine, a kasnije Federacije S(rba)H(rvata)S(lovenaca).
Nije danas lijepo biti jugonostalgičar. Bolje je biti shsnostagičar, ili još bolje kuknostalgičar. Ma, najbolje je viđeno kad je čovjek NDH nostalgičar. Takva vremena, prijatelju moj, đavo ih odnio…
Nije to bila ni kraljevina ni federacija, al’ nije bila ni tako slaba, k’o što su ove današnje. Ne kraljevine i ne federacije, već u najboljem slučaju kneževine, vojvodine, grofovije, sprdačine…
A jest’ me taj otkačeni Brecelj Marko i njegovi prijatelji, u vremenu puberteta i postpuberteta oduševljavao.
Sve ono sto nisam htio, smio ili znao reći, rekao je i otpjevao za mene Marko i društvo u uglu, zvano Buldožeri.
Marko Brecelj iz Ljubljane, ili iz Bulane, ili iz Emone, ili kako bi u Berlinu i Beču rado vidjeli da piše na ulazu u grad, Leibach.
Ma, bilo meni i nama, tih godina svejedno za ime, ideologiju, predznak…
Važno je bilo da se kreće. I da rastemo. Svakoga dana, u svakom pogledu…
Ode Marko, o kojem sam prije dvije godine, posljednji put razgovarao s Goranom, slovenskim glazbenikom iz Krškog, a na putu iz Novog Sada do Temišvara.
Nacionalisti svih zemalja, ujedinite se, pa nas svejedno nikada nećete stići. Svjetlosnu smo godinu ispred.
Ode Marko, a ja ću i dalje pjevušiti: “Ljubav, ljubav, ljubav…”, ili možda: “Volim, volim žene…”
Do skorog viđenja, Marko! Ima i gore dobroga društva. Gore čeka već, moj prijatelj Branko Sajfert, dobar čovjek, vjeruj mi. Taj ti ima sav Rock & Roll, u malom prstu. Alaj ćete se napričati, napjevati, nasvirati, pa ako treba i napiti i naduvati.
***
Vidio je Marko i njegovi Buldožeri, da dolaze nove Divje horde i da nam se ne piše dobro.
“Divje horde prihrumele
Vse vzele, vse vzele
Divje horde pridivjale
Razdejale, razdejale
Divje horde naskočile
Pomorile, pomorile
Nas rešile od nas samih
Naredile iz nas divjake
Skoraj take kot so sami”
***
A kako Vam se dopada “Slovenjak punk”, jasna stvar, podrazumijeva se, na srpskohrvatskom ili hrvatskosrpskom. Nažalost, u tom vremenu nema i bošnjačkog.
“Cijeli sam mjesec rintao, radio sam ko životinja. Plaću sam dobio, u birtiju sam skrenuo
Pa sam dao za piće, pa sam dao za pivo. Pa sam dao još za dva, pa sam mu dao po glavi
Cijeli sam mjesec rintao, radio sam ko životinja. Plaću sam dobio, u birtiju sam skrenuo
(normalno)
Pa sam dao za piće, pa sam mu dao po glavi. Pa smo birtiju rasturili, pa su panduri dotrčali
Kući sam dojurio, klince sam premlatio. Ženu sam rasturio, auto sam razbio, psa sam zaklao
Preko noći poraste moj mali
Poraste za šank, pa mi kaže moj mali: “Tata pa ti si pank”
Pa još jedan litar, pa još jedan litar
Pa brzo još jedan litar, pa još jedan litar
Pa još jedan litar, pa još jedan litar…”
Može se to bez problema, zvati i slovenjak i bošnjak i balkanjak punk.
***
Imali su Buldožeri i šef bande Marko, odgovore na sva pitanja. Kao na primjer: Što je život, što je sreća, što je tramvaj…
“O, o, o
Život, što je to
To je feferon;
Crven ili žut, kratak ali ljut
O, o, o
Sreća, što je to
To je ona stvar
Zbog koje srce kuca
To je ona stvar
Zbog koje dugme puca
O, o, o
Ljubav što je to
To je ona stvar
Zbog koje pjeva Čobi
To je ona stvar
Zbog koje plače Gaby
O, o, o
Tramvaj što je to
To je ona stvar
Što može da te zgazi
Pa kad prelaziš, pazi!
Pazi draga, nemoj da me pređeš
Ja sam gori od tramvaja
Ljući sam od ljutog zmaja
Brži sam od zvuka
GIadniji od vuka
Ledniji od vode
Pusti ga da ode
Pusti ga da čeka
Nek’ čeka do vijeka
Pusti ga da vene
Budi tu kraj mene
Djevojčice mala
Ti nisi znala
Da život nije šala
Jer, život je feferon”
*****
Bili su fantje iz Lublane, i na partijskoj liniji:
“Drugovi!
Naš radni zadatak
U prijelaznoj budućnosti
Čuvajmo granice mogućnosti
Drugovi i drugarice!
Naša obostrana želja
Napraviti korak naprijed
U novome svjetlu
Novo, novo, novo vrijeme
1. poluvrijeme
Snažni mladići
Prebacuju svijetski rekord
Visoko
Više! puno više!
Puno više nego prije rata
Novo vrijeme, staro stanje
Novo vrijeme, isto sranje
Novo, novo, novo vrijeme”
Drugovi! (i domaćice)
U postepenom porastu (pravo zadovoljstvo)
U kritičnim godinama (može donijeti promjene)
Opet ćemo dokazati (neotpornom organizmu)
Ako bude trebalo
3 puta dnevno jednu
Žličicu uz malo vode!
Obrisi realnog polako počinju da se tope, u odnosu:
1 Gram Realnog pomijesati sa 3 Grama Mašte, kod starijih osoba samo dva grama”
***
Počivaj u miru Marko i do skorog viđenja.
P.S. Niste još pročitali knjigu, pjesmu ili novine na slovenskom?
Ništa strašno.
Pravac knjižnica!