piše: Milan Rajšić
Lessie se vratio kući.
Ne zato što kuću jako voli, ne zbog toga što mu je u gostima bilo loše, već zbog toga što je zdravstveno pošlo naopačke.
Jedan dobar prijatelj, prije skoro pet desetljeća, mi je rekao: “…kad te zaboli zub u nekim Afrikama, kupuj prvu kartu za avion kući. To je najjeftinije…”
To sam nažalost zaboravio.
Ma pazio sam se. Kako nisam. Išao sam dokle sam mogao. Više od toga nisam.
Nisam puzao.
U redu, koristio sam i štap, pravi starački, ali na žalost, ja s tim čudom, ne znam baš najbolje baratati. Visoka tehnologija je to za mene.
Na moru bilo prekrasno, pa sam uživao i išao okolo naokolo.
I polako i zasigurno, pogoršao situaciju.
Kod pjetlića, gdje je mali gradić, najviše sam odmarao, a onda je došao Porto.
Pa ajde ovo, pa vidi ono, pa još to…
I navečer, sjedim i pijuckam vino i računam. Skupilo se izmedju 15 i 20. Kilometara, ne koraka, ne minuta!
Stvarno, danas kad se mučim probleme s lijevim stopalom minimalizirati, vidim da je jeftinije prvim avionom, vlakom ili brodom, pravac terapija.
…
Nakon više od mjesec dana života bez vijesti, informacija, dezinformacija, šarenih sličica na naslovnim stranama, ponovo u svakodnevnoj realnosti.
Nadprosječno medicinski stručan ministar zdravlja, sve tiše i tiše govori. Struku zna i stalo mu je da u Njemačkoj nitko ne umre, ali o minimalnom političarskom muljanju, nema pojma.
Ministrica vanjskih poslova, za razliku od njega, niti zna muljati političarski, niti ima pojma o životu, a posebice o diplomaciji.
Ima iza sebe desetak bezličnih i beznačajnih izjava i 29 prepisanih mjesta u svojoj knjizi “Sada”.
Poseban biser predstavlja izbor Amerikanke (!!??) Jenifer Morgen, za Internacionalu predstavnicu i glasnogovornicu Republike Njemačke po pitanju zaštite čovjekove okoline i ekologije.
Gospođa Morgen do sada je radila kao voditelj nevladine organizacije Grenpeace. Sad samo mijenja stranu i naredne četiri godine treba predstavljati Vladu, protiv koje se godinama borila. Prije toga, mora još promijeniti državljanstvo.
Sve skupa za skromnih 15 000 euro. Mjesečno.
Što bi na to rekao majstor Apsurda, Brecht?
Zar među osamdeset milijuna žitelja Nijeme, nije bilo dovoljno sposobnog? Ili bi možda rekao: “...dobro smo i prošli, mogla je biti i Greta…”
Sad samo ostaje, biti strpljiv i čekati. Ovi nesposobni ministri neće do vijeka. Sve ima svoj rok trajanja
…
U Hrvatskoj ništa novo. Zorka i Anka se po sve dane, na ulici i u zatvorenom, svađaju i vrijeđaju.
Susjedama i komšinicama prisjedne kava i izađe na nos.
Nakon dugo vremena smo prvi na svijetu. Nažalost, disciplina je crna. Broj preminulih od pandemije.
Ni psi ne laju, niti tko što poduzima, a karavane umiru!
…
U Sloveniji baš i ne cvjetaju ruže. Politički.
Sve ostalo ide dobro i vrlo dobro.
Sport je u Deželi, posljednjih godinu dana, više nego odličan.
Ljetos su Janezi bili najbolji kolesarji, a dok ovo pisem, državica od dva milijuna ljudi ima naslagano pet olimpijskih medalja!!!
Bravo!!!
…
Otvoren je novi Berlinale. Ne znam ni koji po redu.
Petnaestak godina su medvjedice, zlatne, srebrne i druge, dobijali filmovi iz Jugoslavije.
Omiljeni lik u Berlinu je Želimir Žilnik i njegovi “Rani radovi”
Nažalost, na put u Berlin neće više nikada krenuti Borivoj Dovniković Bordo.
Bordo, rođeni Osječanin, animator, redatelj, scenarist, karikaturist, ilustrator, dizajner…, jedan je od zaštitnih znakova Zagrebačke škole animiranog filma i višegodisnji direktor “Animafest”. 1968. godine, dobitnik Srebrenog medvjeda za kratki film.
“Krek”, desetak sekundi dugačku priču o vojniku i čarobnoj žabi, gledao sam davne 1972. u sarajevskoj “Kinemateci”
Nema danas više Kinemateka, trideset godina nikoga ne zanima Zagrebačka škola ili Jadran film, nigdje nije ni riječ zapisana o “Kreku”, a od 8. veljače nema više ni Bordoa.
Počivaj u miru.