piše: Milan Rajšić
Make war, not love!
Kako su se jutros, gore na nebu, probudivši se i pogledavši jutarnje vijesti, obradovali Danton, Robespierre, Marat…
Sreći nije bilo kraja.
“Za to smo se mi borili!”, uzvikivali su desetak minuta, presretni vođe Francuske revolucije.
“Nismo mi uzalud čekali 234 godine na ovaj trenutak! Nova zapadna demokracija je ispunila sve naše snove!”
“Danas je veliki dan Zapadne Demokracije!“, vikali su u glas nekadašnji revolucionari, oduševljeni rezultatima najnovijeg ispitivanja javnoga mišljenja.
Grlili su se, ljubili, od sreće plesali i ne vjerujući gledali u brojke.
“24 posto građana Republike Njemačke je za to da se u ratom pogođenu Ukrajinu, pored drugog oružja, pošalje i borbene avione.
Samo 63 postotka njemačkih žitelja su protiv daljnje isporuke oružja u Ukrajinu, koja je već godinu dana, žrtva (ne)viđene agresije od strane prvoga susjeda, Rusije.”
“Konačno smo i to doživjeli, da manjina dođe u situaciju, da bude većina!!”, vrišti od sreće Robespierre.
“Točnije rečeno, dočekali smo da se demokratski i legalno, napravi ono što većina ne želi.”, sa suzama u očima izgovara Marat.
Danton je izvan sebe od sreće i samo tiho ponavlja: “Ovo je veliki dan za Demokraciju (na naš način).”
Još neviđeno slavlje će se nastaviti do kasno u noć, kada završi Minhenska konferencija o sigurnosti, na kojoj će se raspravljati samo o nedemokratskim državama: Rusiji, Kini, Iranu, Siriji… Slavit će se Konferencija koja ima za cilj, protivno mišljenju većine, narednih par godina slati vojnu pomoć napadnutoj Ukrajini, koja samo treba uložiti svoje živote, za tekovine Zapadne Demokracije.
Samo živote! Ništa više!
Zapad se brine za oružje svih vrsta, koje će ionako biti već naplaćeno.
*****
Prije pedeset godina, meni i mojoj generaciji bilo je puno lakše boriti se protiv rata, po ulici nositi natpise: “Vodite ljubav, a ne rat!”, na majice vlastitom rukom crtati krug sličan Mercedesovom, vikati na glas: “Zaustavite rat u Vijetnamu!” ili se u transu derati: “Ameri, idite kuci!”
Bilo je to hipi doba.
Na jednoj strani Mi s cvijećem, joindom, sexom, ljubavlju, a na drugoj, naš klasni i moralni neprijatelj, koji već dvadeset godina vodi rat protiv tamo nekih siromašnih kosookih Vijetnamaca, Laosa, Kambodže, koji bi još, htjeli biti i komunisti.
S jedne strane neuredni, neošišani, pomalo prljavi, načitani, života željni Mi, a s druge, Oni, fini, civiliziran, pristojan, uljuđen neki svijet.
Usta mu puna Demokracije, spreman na prava za kolonije i one crnce, koji su ionako sada sišli s drveta, a između dva državna udara, samo razmišlja o Miru.
Tek tu i tamo mu se omakne stotinjak mrtvih civila u My Lai, iz aviona ispadne poneka napalm bomba, milijuni bombi, koji nisu bili dobro složeni, jednostavno ispadnu iz bombardera koji se previše trese, litre i litre defolijanata se proliju u vijetnamskoj džungli, putevi su neravni i grbavi…
‘Ko radi, taj i grijesi!
‘Ko puca, taj i ubija!
A tri miliona i nije neka brojka?
****
S ovima primitivnim Rusima, bit će puno teze.
Slaveni su to, primitivci.
Ne može im pomoći ni Tolstoj, ni Solzenjicin, ni Musorgski, ni Stravinski, ni Mendelejev…
Slaven jednom, Slaven uvijek.
Pa nece valjda ratovati protiv nas i nase demokracije, jos narednih devetnaest godina.
Pa to nisu demokrati.
Pa to nisu ljudi.
Tako nesto, mogu samo Rusi…
…i (često) Ameri!