piše: Milan Rajšić
U Ukrajinu sam prvi put zakoračio prije nepunih dvadeset godina.
Dolazeći vlakom iz pravca Krakova, svakih desetak kilometara istočnije, bilo je siromašnije.
Prešavši granicu, pješice kako najčešće to radim, bilo mi je jasno da sam došao u neki Novi nepoznati svijet.
Ceste su bile sve lošije, rupa do rupe, autobusi hrpa gvožđurije odavno punoljetne, koju je u osamdeset kilometara vožnje do Lavova, trebalo dva puta popravljati i isto toliko puta gurati.
U svakom automobilu koji smo sreli, jednako kao i u našem autobusu, visjele su ikone pravoslavnih svetaca, pandami krunicama u hrvatskim prostorima ili Fatiminoj ruci u zemljama islama.
Vozač, jednako kao i većina putnika, su se križali s tri prsta, prolazeći kraj prekrasnih crkvi i crkvica, koje su me podsjećale na najlijepše marcipan torte i kolače.
A onda u Lavovu iznenađenje. Prekrasan srednjeeuropski grad s relativno dobro očuvanim secesijskim fasadama.
Ugodni, veseli, komunikativni žitelji Ukrajine.
Nikome na čelu nije pisalo Ukrajinac, Rus, Poljak, Mađar, Rumun, Jevrej ili Rom.
Sve je siromašno, ali obećavajuće.
Nedostaje smještaja svake vrste, ali slavenske (i neslavenske) duše, pomažu rijesiti i ovaj problem.
Stotine žena ispred “Vokzala”, zeljezničke stanice, strpljivo stoje s komadom papira na kom je napisano “Komnati”. Naziv mjesta i stanica su na latinici, a “Sobe”, čas na latinici, čas na ćirilici.
Oko govora nema problema. Razumijemo se i na hrvatskom i na ruskom.
Ukrajinski ne znamo ni oni ni ja. Ukrajinski je u stalnoj upotrebi, tek desetak godina.
Slobodno mogu reći: “Ne razumijem ruski”, ili “Ja ne govorim ruski”.
Hrana nova, jos neviđena, ukusna i zdrava. Nema još zapadnih trgovačkih lanaca i akcija.
Tržnice prepune, svega i svačega.
Dominiraju suhe gljive u količinama kakve nisam nikad prije vidio.
Cijene izuzetno povoljne, a primanja dobra, kakva nisu bila na tim paralelama, posljednjih tisuću godina.
Pije se čaj, ali još više votka i destilati.
Pivo se u Ukrajini ionako naziva “Tekućim kruhom”.
Svejedno sto se pije, ne nedostaje: “Budmo!”, “Živjeli!”.
A kolači?
Pamet zastane, oči gutaju, jezik paluca kao zmijski, slina curi, salo se lijepi, trbuh se napinje k’o bubanj ratni.
Napoleonova, medna, ukrajinska, kijevska. Sve sa osam i više kora, a između…
Cijelu molim, nije Beg cicija!
Kulturni život ravan onome u Milanu ili Minhenu.
Knjige se prosipaju sa bezbrojnih standova, uličnih muzičara, žonglera i zabavljača, desetci.
…
Odabirem jednu od “Komnati”, pa noć dijelim s Oksanom i njena dva maloljetna sina. U dvadeset i pet kvadrata, ispregrađivanih panel pločom.
Nastavljam nakon par dana, prema jugu u prostor Karpata. Prava pravcata avantura.
Loše ceste, rijedak i pretrpan transport, neadekvatan i nedostatan smještaj, nedostatak bilo kakvih informacija ili planinarskih karata.
Uprkos svemu, tri prekrasna dana u karpatskoj divljini.
Prema Uzgorodu i Chopu i mađarskoj granici, vozim se vlakom kući na Zapad.
****
Narednih godina, često navraćam u Ukrajinu. Nije to baš ni svraćanje, jer ostajem i po mjesec dana.
Ugodno mi je, novo i interesantno. Sve je još po starome, osim da ja po Ukrajini putujem isključivo vlakom. Distance se mjere u tisućama kilometara, vlakovi zaostali iz SSSR, udobni, ugodni i dovoljno spori, da čovjek iz vlaka uživa i upoznaje zemlju.
A onda, u zemlji počinju međustranačke borbe i obračunu. U ukrajinskom parlamentu “Duma”, sjede predstavnici 24 partije, uključujući i jednu prorusku.
Slijede izbori, lažiranja, poništavanja izbora, priznavanja sljedećih, nezadovoljstvo gubitnika, novi izbori. I tako u krug.
Jedinstva i dogovora na političkoj sceni nema, ali započinju prvi protesti, a nakon izbora Janukovica, za novog ukrajinskog predsjednika fijuću i prvi metci kroz zrak.
Kroz nasilnu i krvavu “Narančastu revoluciju”, a uz izdašnu pomoć Zapada i USA, koji danas glume ožalošćenu obitelj i rone lažne krokodilske suze, dok im istovremeno računari eksplodiraju od brojki koje pokazuju koliko će se profitirati u slučaju da sadašnja ruska agresija, potraje tri, pet ili deset godina, ruši se legalno izabrani predsjednik, istina bog, sklon Rusiji, ali demokratski izabran.
Nasilje se širi širom zemlje. Molotovljevi kokteli se bacaju širom Ukrajine.
Cilj je jasan i nedvosmislen. Za vlastitu nesposobnost dogovora i vladanja državom, odgovornost i krivica se prebacuju na Rusiju i Ruse koji žive u Ukrajini, izazivajući kaos koji treba ojačati nacionalnu svijest.
U ovome prednjače ultra desne partije i paramilitantne grupacije, koje se otvoreno pozivaju na Stepana Bandera, ratnog zločinca iz Drugog svjetskog rata.
Mrtvih je sve više, jednako kao i obećanja brzog ulaska u EU i NATO.
Što se poslije dešavalo s enklavama u kojima živi pretežito ruski živalj, svima je poznato.
Metke i molotovljeve koktele zamijenjuju topovi i rakete, a od prije nekoliko dana, avioni i tenkovi.
Skladna i ugodna Ukrajina, je prije svoje punoljetnosti živjela siromašno, ali skladno i ugodno.
Nažalost, od 2004. godine, vrijeme mira i spokoja je postalo, neka daleka proslost.
To političko trvenje je pratilo i gospodarstvo, pa je Ukrajinac, posljednjih osam godina, počeo zarađivati upola manje od onoga, kada sam prvi put zakoračio u tu zemlju.
U međuvremenu sam bio više od dvadeset puta (uvijek vlakom) u Ukrajini, odveo sam u tu zemlju pedesetak prijatelja (svi do jednoga oduševljeni), prošao sam je uzduž i poprijeko, a jednoga kolovoza bio i na ljetovanju na Crnom moru.
Bilo je kao u Hrvatskoj.
Početkom šezdesetih!
****
Mirotvostvo ili objektivizam su ovih dana roba koja se slabo prodaje.
Na svu sreću ih ima.
****
Papa Franjo je u nedjelju poručio onima “koji vjeruju u dijaboličnu i perverznu logiku oružja” da Bog nije na njihovoj strani i zatražio otvaranje humanitarnih koridora za izbjeglice iz Ukrajine.
“Postoji mogućnost da ruski agresor ubije ukrajinskoga ustavnog predsjednika Zelenskoga, ili da tu zadaću povjeri internom nekom kvislingu, ali Putin mirno može reći da se poveo za primjerom kako je čileanski ustavni predsjednik Salvador Allende ubijen u Pinochetovu udaru u organizaciji nobelovca za mir Henryja Kissingera, Nixonova državnog tajnika. Usput, u Montréalu je Allendeu podignut spomenik, u Zagrebu je Tuđmanova vlast ukinula Allendeovu ulicu. Svrstavanja ne poznaju granice, ni državne, ni u vremenu.”. /Inoslav Besker/
****
I za kraj. Ja jedva čekam da što prije, ponovo dođem u jednu od mojih ljubavi, Ukrajinu.
U međuvremenu, slušajući ratničke, huškačke krikove iz prvenstveno zapadnog svijeta, veseli me da postoje i mirotvorne želje.
Budmo!
Vidimo se u Ukrajini, sljedećeg travnja, kada planiramo otići u ukrajinske Karpate, gdje nam je prije četiri godine, preminuo prijatelj, planinar, Marijan Fabeta iz Varaždina i čiji spomenik se nalazi u bespućima ukrajinskih planina.
P.S. U Ruskoj federaciji, još nikada nisam bio i veselim se da i tamo što prije odputujem.