tekst: Slavica Jurčić
Ovih dana smo svjedoci strašnog egzodusa jednog naroda.
Tu sam se zamislila. Što je njima najbitnije? Mislim da svi oni žele isto što i svi mi. Slobodu!
Sloboda je osnovno ljudsko pravo.
Pravo na dostojanstvo, govor, mišljenje, tugu, radost, djetinjstvo, odrastanje, pravo na život i dostojanstvenu smrt.
Rat je najveće ograničavanje individualne slobode ljudi.
Sada, u ovo vrijeme koje nas je dovelo da možemo u sekundi vidjeti što se događa na drugoj strani svijeta, mi smo ograničeni da zaustavimo ljudsko zlo koje je potjerali djecu, starce, žene iz svojih domova.
Muškarci su primorani ubijati, nisu ih pitali žele li oni to raditi, žele li radije zagrliti svoje dijete, poljubiti obraz svojeg djeteta.
Muškarci ne žele ratovati, to nije igra, oni žele graditi, stvarati, voljeti, oni žele živjeti.
Vjerujem, kada bi svakog vojnika pitali želi li da prestane rat, njegov bi odgovor bio – Da!
Što su ljudska prava?
Pravo na dostojanstvo, život, rađanje, mišljenje, vjeroispovijest, savjest, školovanje, vlasništvo, jednakost, ravnopravnost spolova, zaštita djece…
Pravo ima i trava rasti, list treperiti, vjetar puhati, ptica letjeti, mrav raditi, pčela zujati…
Sve je to sloboda, sve je to život, a mi ljudi smo ga dobili na dar i još ga ne znamo cijeniti.
Ovih dana je sva sloboda oduzeta, djeci, majkama, bakama, očevima, jer je novac, kapital bitniji.
Zašto nekome trebaju tri kuće, ili novac koji ne može potrošiti, ne znam, ali to ne može dugo trajati.
Želim da svako dijete ima osmijeh umjesto suza, topli krevet, umjesto bombi, umjesto straha lijepe snove, radosno djetinjstvo.
Svima vama, dragi čitatelji želim slobodu, onu lijepu, nasmijanu, zagrljenu, toplu, mirnu slobodu.