piše: Milan Rajšić
“Napoleoni, Sulejmani,
Khuenhedervariji.
Lenjini, Staljini,
Hitleri i Ameri.
Da nije bilo vas,
ne bi se vodio,
ni jedan krvavi rat
Komunisti, kapitalisti,
svi ste vi isti.
Sulude divlje vode
sto krivo nas nose”/Željko Murat, veljače 2022./
…
Počelo je počelo.
Zaglušujuća lupa ratnih bubnjeva, koja nikada nije ni prestala, ponovo glasno odzvanja.
Ništa čudno, ovo je ionako instrument 2022. godine.
Televizijski ekrani, umjesto dobrog filma, bilo kojega žanra, a o nekoj od kazališnih predstava ili koncertu, da i ne govorimo, utrkuju se tko će duže, neprofesionalnije ili spektakularnije, uvesti rat u tridesetak kvadrata naših života. Ionako tešku borbu za popunit džep (i državnu kasu), dodatno potenciraju i opterećuju cjelodnevne snimke rata, sastavljene od onih prošlih i ovog sadašnjeg, istinitih i najčešće neprovjerenih izvještaja s prostora gdje je brutalni agresor došao ili nije.
Kroz pitanja i odgovore voditelja za sve teme i raznih samozvanih “stručnjaka”, koje kad bi se poslušalo, već bi pokorili Mliječnu galaksiju, priželjkuje se rat u cijeloj Europi od Finske do Kosova i od Poljske do Velike Britanije (Portugal izuzet kao primjer visoke stope cijepljenih protiv korone), na granicama barem pet milijuna izbjeglica, stotine tisuća zarobljenih i ubijenih, a kao finale “veličanstveni jutarnji ili večernji bljesak, tutnjava eksplozije i ushićenje velikom gljivom ludarom, na nebu”.
***
Oduševljene mase već mašu zastavama, izmjenjuju se koračnice s elegijama, ode i rekvijemi.
Homo sapiensi croaticusi, otkriveni u 21. stoljeću, zavaljeni u svojim foteljama, polako poprimaju maslinasto-zelenu boju kože lica, pa u ruke uzimaju i na rame, umjesto strojnica vješaju metle ili partvise , dižu se u stav mirno, svršavaju na zvukove neke himne, očiju zatvorenih kao kod tetrijeba gluhana kada se pari, a širom otvorenih usta kao rupe od kratera nastalih od bombi i raketa, strojevim korakom odlaze do toaleta, popišaju se od sreće po poklopcu i po hlačama, u povratku vade iz hladnjaka pet šest limenki piva, koje u vrhuncu orgazma, nakon ispijanja zlatno žute ledene tekućine, bacaju kao ručnu granatu u ugao sobe, gdje je od nezbrinutog smeća i otpada, već mjesec dana, pravo minsko polje i bodljikava žica, danima neoprani tanjuri predstavljaju protupješadijske i protuoklopne mine, poluprazne i prazne boce, preostale nakon ispijanja rakije i vina na stolu i po policama, su višecijevni bacači i topovi, poneki komarac zaostao od prošloga ljeta koji monotono i dosadno zuji, je hibridna letjelica, nešto između aviona, helikoptera i drona…
Pljesak rukama, vrisak oduševljenja: “Pao je!!!!”, pa malo kasnije nakon novog piva: “Pala su obadva!!!”
Nova, ovaj put flaša haubica u ruci, klokloklo dugačak gutljaj i lagano razočarenje: “A krv, gdje je krv?”.
Ona sitna kapljica od oborenog spljeskanog komarca, nije dovoljna ni za namirisati, a kamo li za iskeziti zube, zakolutati zakrvavljenim očima, zakrvariti ruke do laktova…
Rješenje za otrježnjenje dolazi u pravome trenutku.
Na televizijskom ekranu, voditelj upravo čita poziv strancima i dobrovoljcima, da pojure što prije dograbiti “Škorpione” ili “Kalašnjikove” u svoje ruke.
U pozivu se sasvim jasno kaže: plaće i novaca neće biti, ali krvi zasigurno.
Ovaj božanski znak i poziv, objašnjavaju dodatno, voditelj, geostrateški stručnjaci i vojni analitičari, kojih ima “kao kusih pasa” i koji konačno nakon duže pauze, ponovo zarađuju na prizivanju i tumačenjima rata. Adresa i broj telefona dolaze na kraju, kao šlag na tortu. Linije ambasada i konzulata, otvorene 7/7, 24 sata, narednih najmanje pet godina.
Al’ malo morgen, nije to kraj.
Za one koji se još kolebaju i premišljaju, na tv ekranu se pojavljuje uglađen muškarac u crnom i svojim riječima, podupire, opravdava i legalizira odlazak na ratovanje u stranu državu, a izvan Oružanih snaga RH i protivno svim pozitivnim demokratskim (…o, o, o, Demokracija što je to? To je ona stvar, zbog koje drhtim ja…) zakonima i uredbama.
Muškarac u crnome, mirnim, nježnim, skoro ljubavnim glasom, recitira:
“...Pravo svakoga pojedinca je..”
...da se ide boriti i ubijati, za bilo koga i bilo gdje, to je u isto vrijeme, njegova obaveza i slobodna volja, a kad se vrati nakon pet godina, imat ćemo vrijednoga graditelja društva i još jednog novog branitelja, pa nećemo morati brinuti o našoj sigurnosti, a dok je takvih mladih, ludih ljudi i nas perverznih i lažljivih političara, ne treba brinuti o budućnosti, za koju već sada pouzdano znam da će vama, biti crna i krvava...
Njegovim riječima potaknute, tisuće dvadesetogodišnjaka počinju se u zanosu talasati pa marširajući i urlajući, kreću u “novu budućnost”.
U boj, u boj!!!! Za narod koji nije tvoj!!!
Internacionala je konačno stigla i u naše krajeve. Došlo je vrijeme Španskih boraca, dvadeset i prvog stoljeća.
Muškarac u crnome se izlazeći iz studija, zadovoljno smješka, jer nitko između nešto manje od četiri milijuna podanika, koji su u ratnom i ratničkom zanosu, opijeni krvlju, suzama i mirisom baruta”, nije prepoznao namjerni lapsus u govoru koji je trebao glasiti:
...da se skoluje, radi, gradi, proizvodi, sije i sadi i bude sretan.
***
Izreke, “Učiti, učiti, samo učiti!” ili “Svakoga dana u svakom pogledu sve više rastemo.” , ionako su omražene komunističke, ruske parole, koje su nepoćudne za korištenje u retorici drugoga “Nebeskog izabranog naroda”.
Prvi su ionako Srbi, pa naprijed svim srcem i dušom, sve dok ih ne prestignemo.
***
Njegovo ime je Denis Šeler Pena, bivši pripadnik BBB, hrvatski branitelj te čovjek kojeg su ukrajinske vlasti proglasile nacionalnim herojem zbog doprinosa u ratu na Krimu. On je na gostovanju kod Bujice izjavio da se u Ukrajini širi medijska propaganda te ističe da je Zapad izdao Ukrajinu.
Puno “žešće” izjave imao je za Ukrajinski portal u razgovoru iz 2014. U kojem je inspirian Majdanskom revolucijom, govorio kako je Hrvatska napravila grešku ulaskom u EU koja ima impreijalističke ciljeve. Istaknuo je tada da u Hrvatskoj vladaju komunisti i Srbi te se nada da će se i kod nas dogoditi nešto slično Majdnanskoj revoluciji.
***
I molim, ne uznemiravajte se, Ovakvi i slični prilozi, već su ionako danima (godinama, desetljećima), uobičajeni sadržaj i način razmišljanja Oružanih medijskih snaga RH, kao i retorika samoga Premijera RH i BBlackB s Gornjeg grada…