Palijativni volonter kod teškoga bolesnika
piše: Verica Jačmenica- Jazbec, dr. med.
Svaki čovjek želi živjeti zdravo, mirno i bezbrižno. No, kada nastupi teška bolest, trebamo je sagledati kao pojavu koja dolazi izvana. Ona je pored nas, nije nastala u nama, nije izrasla iz nas, nije dio nas.
Tešku bolest ne smijemo integrirati u sebe. Ne smijemo se s njome poistovjetiti. Ona mora ostati naša pratilica, ali ne smije postati dio naše osobnosti.
Strah
Prva emocija koja se javlja na priopćenje o teškoj bolesti je veliki strah. Zato bolesnik često svoju bolest imenuje kao „ono“, izbjegavajući njezino pravo ime. Time se želi distancirati od nje. Mudar liječnik će svoga bolesnika postupno pripremati na tešku bolest. Bolesniku će dati vremena da se postupno približi svojoj dijagnozi. Inače, u prenaglome sukobu s bolešću, bolesnik ili njegova obitelj mogu „puknuti.“ A to može biti početak besciljnoga i nesvrsishodnog lutanja u traženju pomoći; bilo od koga i bilo gdje.
Pitanja
S nastupom teške bolesti počinju se javljati pitanja: zašto je baš mene pogodilo, što sam se zamjerio Bogu, što sam loše učinio, kako ću dalje, što će moja obitelj bez men? Javlja se osjećaj krivnje; osobito ako se radi o pušaču, alkoholičaru ili ovisniku bilo koje vrste.
Izvjesno olakšanje može biti upoznavanje sa sebi sličnim bolesnicima. Oni već imaju neka iskustva o tome kako se prilagoditi bolesti.
Energija bolesnika i njegovih bližnjih
Kad nastupi teška bolest, tada i bolesnik i njegovi bližnji (kao njegovatelji), počinju gubiti energiju. Briga oko energije je vrlo važna činjenica i o njoj treba pomno razmišljati. U teškoj bolesti je za bolesnika i njegovatelja najvažnije što više čuvati svoju energiju. Pitanje o ovladavanju energijom je još nedovoljno istraženo područje. Stoga se prema tome fenomenu svi oko bolesnika trebaju odnositi taktično. U radu s palijativnim bolesnikom trebamo činiti ono što mu godi. Na taj način čuvamo ili čak podižemo njegovu energiju.
Dvije vrste energije
Svi ljudi oko nas, zdravi ili bolesni posjeduju energiju: pozitivnu ili negativnu energiju. To se osjeti već u prvome susretu s osobom. Jedni su nam ljudi odmah prihvatljivi, srdačni, imaju suosjećanja za bolesnika. Oni su tople osobe. Takvi blistaju smirenim sjajem, gledaju vas u oči, poticajni su, iskreni, svijetli, prozirni i jednostavni. S takvim ljudima se ugodno družiti. Idealno je kad je liječnik ili njegovatelj osoba s takvom pozitivnom energijom.
Drugi, oni s negativnom energijom, stvaraju oko sebe neugodno ozračje. Oni su hladni, šutljivi, uvijek nekuda drugamo zagledani, distancirani, zatvoreni, mračni, grubi, tihi, egoistični, zagonetni, zlovoljni, proračunati, bez empatije, mehanički poput robota, zlopamtila i kritizeri. Bolesnik se uz njih osjeća poniženo, jadno, sputano, napeto, nemirno, zagušeno, oprezno. Zato želi izbjeći takve osobe. Bolesnik uz takvu osobu često može osjetiti neugodno bockanje po tijelu, svrbež, iscrpljenost, strah, napetost, umor, imati suha usta, neprestano kašljucati, stalno očekivati neko neugodno zbivanje…
U blizini takvih ljudi treba se zadržavati što kraće. Nije neprimjereno, ni neumjesno izbjegavati takve ljude. Dapače, ako volimo sebe, tada takve ljude moramo izbjegavati. Ljudi s negativnom energijom vješto se mogu prikrivati u društvu i tamo dugotrajno, potajno i zlurado utjecati negativno.
Intuicija i duhovnost bolesnika
Bolesnik mora pozorno slušati svoju intuiciju (slutnju) i to uvijek jasno izreći svojoj okolini. O tome ga trebamo poučiti i ohrabrivati. To je njegovo pravo, a ne njegov hir ili svojeglavost. Dobar liječnik uvijek mora poštovati kako svoju, tako i bolesnikovu intuiciju. Intuicija je područje blisko duhovnosti. Bolesnik neminovno svuda sa sobom donosi i svoju intuiciju i duhovnost. On mora na njih ozbiljno računati, a liječnik ih mora poštivati. I rodbina mora itekako poštivati bolesnikovu intuiciju. Bolesnik se nikada ne smije sramiti svoje intuicije i duhovnosti. U bolesti su mu one dragocjeni pomagači.
U ozbiljnim životnim okolnostima bolesnik – vjernik se često osjeća smirenije od čovjeka bez vjere. Molitva djeluje pozitivno kako na duševnom i duhovnom planu, tako i na tjelesnom. Religioznost pozitivno utječe na imunološki mehanizam i taj efekt u medicini ne smije ostati neiskorišten. Vjernici su češće optimisti od nevjernika. Optimizam i moć pozitivnoga razmišljanja zadiru direktno u biološki nivo ljudske stanice i na tome planu mijenjaju čovjekove reakcije na bolje. To je sadržaj jedne novije medicinske grane – epigenetike.
Specifičnosti teškoga bolesnika
– One se ne smiju zanemarivati. Bolesnik ima silnu potrebu da se krijepi tišinom. To mu se gotovo uvijek može omogućiti.
– On teško tolerira buku jer ga ona veoma iscrpljuje. Gotovo uvijek je moguće otkloniti nepotrebnu buku.
– Često osjeća hladnoću, iako objektivno nije hladno. Zato ga valja uvijek pomno utopliti, bez uvjeravanja da to nije potrebno.
– Teški bolesnik je pojačano sklon depresiji. Ako kod neke teške tjelesne bolesti s dobro pogođenom terapijom za osnovnu bolest u roku od dva mjeseca ne dolazi do poboljšanja, tada se uz temeljnu bolest radi i o depresiji. U tome slučaju treba obavezno konzultirati psihijatra i primijeniti i terapiju protiv depresije.
– Bolesnik se tijekom bolovanja često osvrće na svoju prošlost i u njoj traži uzrok svoje bolesti.
– Uvijek je silno zabrinut za budućnost; kako svoju, tako i budućnost svoje obitelji. Može mu se pomoći tako da ga se usmjerava na sadašnjost.
– Kad želi razgovarati, on obično iznosi teme iz svojega djetinjstva. U tome ga se treba podržati. Takve teme rodbini ne smiju biti dosadne i ne smije ih bagatelizirati.
– Bolesnik osjeća silnu potrebu da uz njega stalno bude njemu bliska osoba.
– Boji se spavati sam u sobi. To se ne smije protumačiti kao egoizam ili hirovitost, već kao njegov mehanizam sigurnosti.
– Bolesnik se u svojim snovima često vraća u djetinjstvo, k svojim roditeljima. Tu činjenicu se ne smije ismijavati, već se prema njoj odnositi sa dostojanstvom i prikladnim interesom.
– Bolesnik ne želi slušati lažne nade i ispraznosti. Želi da ga se tretira kao zrelu osobu.
U taktičnom ophođenju teškom bolesniku uvijek treba ponuditi nadu. Ona se katkad može preobraziti u čudo. Čudo nastaje već i onda ako se uplašeni bolesnik polako počinje zbližavati sa svojom bolešću. Na takvo čudo svaki bolesnik ima pravo.
Kako pomagati:
Ako kao rodbina, prijatelji ili volonteri želimo pomagati teškim bolesnicima, moramo naučiti određena pravila. Svaki dan se treba iznova staviti u kožu bolesnika. Na taj način ćemo najbolje shvatiti što je u pojedinom trenutku najvažnije njemu, a ne nama.
1. Bolesniku je važnija naša prisutnost i naš dodir, nego li naša riječ.
Pomoć: Ne gnjaviti bolesnika dugim monolozima ili uputama. Ako bolesnik plače, dobro je biti uz njega, tiho, mirno i nenametljivo.
2. Bolesnik često nema apetita. On je veoma zabrinut oko unosa hrane i tekućine.
Pomoć: Razmotriti zajedno s njime njegove želje i mogućnosti.
3. Pitanje evakuacije stolice je bolesniku često glavno pitanje dana.
Pomoć: Ne bagatelizirati njegovu zabrinutost oko toga.
4. Ništa ne činiti umjesto bolesnika.
Pomoć: Obazrivo ga poticati da samostalno nešto učini.
5. Ne suzbijati bolesnikove inicijative.
Pomoć: Podupirati bolesnikove inicijative.
6. Ne zapovijedati bolesniku.
Pomoć: Pomagati mu nježno i s ljubavlju.
7. Ne zauzimati nadmeni stav nad bolesnikom.
Pomoć: Biti ponizan pred bolesnikom i pred njegovom bolešću.
8. Pokazati bolesniku da dragovoljno provodimo vrijeme s njime.
Pomoć: Suzdržati se od iznošenja vlastitih tegoba jer one bolesnika ne zanimaju.
9. Pomno pratiti pomaže li bolesniku naša blizina ili ga to iscrpljuje.
Pomoć: Ako je sam njegovatelj ili član rodbine preopterećen i iscrpljen i ako počinje negativno djelovati na bolesnika, bolje je da sam odustane od daljnjega pomaganja i posjećivanja. U tom slučaju poštenije je odmaknuti se od bolesnika, odmoriti se, naspavati i s ljubavlju se pomoliti za njega i njegova liječnika.