Izuzetna je hrabrost u doba tame unositi svjetlo. Neka ovaj zapis budu svijeće na svijećnjaku, svjetlost koja obasjava, pokazuje put i daje nadu.
tekst: Josip Erpačić
Kada se uputite iz Virovitice u Barč i na križanju kod zloglasnog Kolca skrenete desno, eto vas u Lukaču, neveliku naselju niklu u nekadašnjem posjedu grofa Schamburg-Lippea, djelomično koloniziranom njemačkim doseljenicima.
Nećemo se zaustavljati, iako valja spomenuti da je Lukač rodno mjesto hrvatskog povjesničara Josipa Bösendorfera. Za ovu nam priču treba doći do Crkve sv. Luke evanđeliste, do župnog stana i susjeda preko puta.
Valja nam zaroniti u vrijeme kada su susjedi bili župnik Stjepan Janković i obitelj Weiss; Adolf i Katica, trgovci, Židovi.
Stjepan Janković potječe starinom iz Sigetca kraj Koprivnice. Za svećenika je zaređen 1929. godine. U Lukaču je najprije kapelan 1934. pa župnik sve do 1954. godine. Uhićen je 1945. godine, a njegova prerana smrt posljedica je tortura u komunističkom zatvoru. Pokopan je na Lukačkom groblju u zajedničkom grobu za svećenike.
Osobno sam slušao od vjerodostojnog sudionika kako su višekratno njegov dom, podrum i gospodarske zgrade pružale sigurnost Weissovima dok su ustaške i gestapovske racije pretraživale njihov dom.
Ipak su Adolf i Katica s dvadesettrogodišnjim sinom, završenim gimnazijalcem Markom, kao posljednji virovitički Židovi deportirani u Auschwitz.
Cestom kojom smo došli, kamion s uhićenima uputio se u svibnju 1943. godine u Mađarsku. Pogledom kroz otvore cerade Weisovi su se oprostili od zavičaja. Odvedeni su onamo od kuda se ne vraća. Prebirući po sjećanjima prepoznajemo niz sretnih okolnosti koje su išle na ruku mladom Weissu da slika rodnog kraja ne bude posljednje što nosi putem u neizvjesno. Mladost i snaga odvojili su ga od roditelja pa je poslan otklanjati ruševine varšavskoga geta, a potom u Dachau. Nakon niza peripetija, oslobođen je 1. svibnja 1945. godine.
Roditelji, Alolf i Katica i teta Lothika dijele tragičnu sudbinu europske židovske zajednice u Holokaustu, zločinu koji vapi u nebo.
Po povratku u Viroviticu u Marku je dugo klijalo sjeme zahvalnosti i raslo s mudrošću vremena u srcu zatočenika Zla broj 121729, jedinom preostalom od obitelji Weiss.
On je mogao, za razliku od brojnih kojima to nije dano, u drugima, konkretno u susjedu Stjepanu Jankoviću, u njegovoj zauzetosti da po cijenu života spasi Židove Weiss, prepoznati izuzetnu vrlinu. Bila je izuzetna hrabrost u doba tame unositi svjetlo.
Sada je ta pravičnost rasla u njemu i postala zapovijed: vidjeti sebe kao svjedoka koji u ovom naraštaje vraća nadu u čovjeka.
Zauzetim višegodišnjim marom uspio je gospodin Marko Weiss da Nacionalni memorijalni centar Holokausta Yad Vashem odličje Pravednik među narodima dodijeli Stjepanu Jankoviću, župniku župe sv. Luke u Lukaču i pridruži ga među one Hrvate koji su po cijenu života spašavali Židove.
Svi Sveti i Dušni dan su prigoda sjetiti se znanih i neznanih i čuvati uspomenu na njihova dobra djela.
A na groblju u Lukaču ili u svom domu, zapalimo svijeću. Sjetimo se da je Stjepan Božjom snagom slijedio svoga učitelja:
– Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. (Iv 15,12-13)
Budimo ponosni na svećenika Stjepana Jankovića. Molimo za oproštenje hodočasničkim Psalmom 130. (129.) da se ljudskoj zajednici nikada ne ponovi Šoa.
Vratimo se natrag u Viroviticu. Zaustavimo se u Ulici Ericka Šlomovića, na Židovskom groblju, spomeniku kulture. Nema vjernika koji mole kadiš sjećajući se pokojnika. Ostalo je na nama, njihovoj mlađoj vjerničkoj braći čuvati uspomenu i moliti da nam Gospodin bude milostiv. Slijedimo običaj pa na grob stavimo kamenčić. Oblutak kojeg ćemo među brojnima izabrati.
Ako netko već prije nije uz staze grobova zaboravljenih sugrađana posadio žuti šafran, simbol Holokausta, evo prilike pridružiti se ili okupiti istomišljenike.
U tišini doma, uz svijeću, pročitajmo iz Biblije stihove Tužaljki:
„Vrati nas k sebi, Jahve, obratit ćemo se,
obnovi dane naše kao što nekoć bijahu.“
A na groblju u Marinovoj ulici potražimo obiteljski grob u koji je 2008. godine pokopan Marko Weiss, preživjeli zatočenik i svjedok logora u Auschwitzu. Njegov plemeniti čin nas obvezuje čuvati uspomenu koja prelazi obiteljske, gradske i nacionalne i ine granice. Podsjećati da uvijek kad spasimo jednog čovjeka, spašavamo čitavo čovječanstvo.
Prisjetit ćemo se da je gospodin Marko pripadao judeo-kršćanskoj tradiciji i kako mu je draga svjetlost hanuke i radost Božića. Nećemo pogriješiti ni na grobu: i svijeća i kamenčić, i kadiš i psalam.
Akcijama lampiona i umjetnog cvijeća potrošačko nam je društvo oduzelo osobnost, a virus corona dodatno obilježila prošle svetkovinu Svih Svetih i spomen na Seh-duša den.
Neka ovaj zapis budu svijeće na svijećnjaku, svjetlost koja obasjava, pokazuje put i daje nadu.