SUSRETI
piše: Sonja Breljak
Nije da volim nakit, zlato ili srebro oko vrata, na resicama ušiju ili oko ruku. Ipak, nosim ponešto od toga. Tradicionalno … i kod nas su u Bosni, djevojčice već za rana dobijale naušnice. Nije tad bilo ovih suvremenih sredstava pa se i danas …iako sam tada imala tek par godina … sjećam još suza koje su pratile pravljenje rupica u ušima i prve zlatne naušnice. Kasnije …tamo uz krizmu, na dar od kume …dobih zlatni lančić s privjeskom crvena kamena, u obliku sunca. Pratio me poslije kroz cijelo vrijeme studija a kasnije je svako od moje djece u dobi kad bijahu bebe, dohvatao i potezao ovaj lančić dok sam se nadvijala nad njih u vrijeme presvlačenja ili dojenja. I danas je tu, istina istanjenih kopči i pomalo nesiguran ali drag životni pratilac.
Od prije koju godinu, počeh nositi na lančiću maleni medaljon. Dobila ga starija kćerka kao dar u vrijeme krizme. E sad …djeca više skoro da i ne nose takve stvari …pa zapade mene. Lijep medaljon. Mojim sugovornicima upadao u oči, privlačio pozornost. –Ah kako lijep medaljon rekli bi …i časkom bi ga već otvarali u želji vidjeti njegovu unutrašnjost ili bi tek upitali …i …čiju sliku nosite u njemu? –Ničiju…odgovarala bih …rado bih nosila sliku moje djece. Ali medaljon ima dvije unutrašnje strane. A ja četvero djece! Pa ti sad daj rasporedi to. Konačno, odustanem, odložim „oružje”, skinem medaljom i nastavim nositi zlatni lančić bez ikakva privjeska.
Ah taj medaljon! Neko vrijeme potpuno zaboravljen. I sad, gle odjednom, eto ga opet k meni, na Majčin dan.
A već imadoh u mislima spremnu kolumnu na temu Majčinog dana kojeg lijepo iskorištavaju trgovina i trgovci.
Čitam o tome u knjizi naslova Puna kuća blagdana, autora Inoslava Beškera. Baš se podrobno uputih u problematiku. Piše …Majčin dan ne proizlazi direktno iz kršćanskog kalendara iako crkva mjesec svibanj posvećuje Majci Božjoj Mariji. Tvrdi se kako je … Majčin dan u Americi izmislila i osmislila te od američkog kongresa to i isposlovala kao spomen dan, izvjesna Anna M. Jarvis. Istina, poželjela je da to bude dan čuvstava u spomen na njemu i druge majke a ne profita. No, tu bitku je izgubila. A ovaj američki spomen dan dobio je uskoro svoje inačice i drugdje. Druga nedjelja u svibnju, postala je tako, ako ne neradni, a ono jamačno komercijalni blagdan u Belgiji, Danskoj, Finskoj, Italiji, Turskoj, Australiji i drugdje. Premda bi samim majkama, bilo bolje da ih …onih i inih dana u godini …malo više volimo …barem dok su žive …, da ih malo manje psujemo , ako ikako možemo odoljeti toj sastavnici tisućgodišnje nam uljudbe …piše između ostalog u Beškerovoj knjizi Puna kuća blagdana.
Pa ja, motivirana i ovakvim razmišljanjima osjetih ljutnju radi takva postupka, komercijalizacije i zloporabe ljudskih osjećanja koji na žalost, obezvrijede i do kiča dovedu razne blagdane, počevši od slavljenja Božića, Uskrsa, svetog Nikole …Čemu onda Majčin dan …mislim …kad njime vladaju samo trgovine i trgovci?!
Tako mislila …napisaću kolumnu, kritički osvrt o tome i gotovo. E da …ali, stvari se potom, malo “zakomplicirale”. Vlastita djeca mi pokvarila plan.
U jutarnjim nedjeljnim satima, kod nas ugodan mir i tišina. I grad poput Berlina, ponekad je mirnijih ulica. Pijemo u dnevnom boravku kavu i razgovaramo. Potom, ustaje i mlađa kćerka. Uz dobro jutro stiže me i …čestitka za Majčin dan, cvijeće, poljupci …Kćerka pruža ruku i otvara dlan. A na njemu na tankom lančiću medaljon. „Onaj“ medaljon. Otvorim ga. Njegove dvije strane nisu više prazne. Djeca riješila dilemu. U njegovim unutrašnjim stranama slike mojih roditelja. Djeca se dogovorila, uradila malene sličice pokojnih djeda i bake otkrivene u kućnim albumima i smjestila ih u medaljon. Čemu kriti …do suza me doveo dječji dar …predajem se, ma bilo to i samo jednom godišnje …neka.
Iz mora komercijalnih trikova izrode se i izdvoje ponekad …pa sve drugo zasjene …tako jednostavne, tople, nježne stvari i postupci, sitnica za pamćenje, poseban trenutak, uspomena koje ostane za cijeli život. Dragi medaljon.
Draga gosoođo Sonja evo vidite kako su i sjećanja na nešto uvjek drugačija.
Osobno se sjećam umjesto nekog lančića ili medaljona, mojeg poklona za prvu svetu pričest a to su bile sandale kupljena pod šatorom galanterske prodavačice a đonovi sandala bili su skrojeni od malojaček kartonskog papira imitacija kože.
I kada sam s njima prepješačio od obližnjeg grado do kuće koja je bila odaljena negdje oko 12 km, sandale su se jednostavno raspale. Eto vidite kako su i sjećanja na nešto uvijek drugačija a rado bi se sjetio nekog broša ili zlatnog lančića.
Lp