ISELJENIČKA PRIČA
piše: Sonja Breljak
Utorak prošloga tjedna. Dan običan. A događaj poseban. O njemu su na posredan način izvijestile i stranice naše Slobodne. Za tu zadaću ne trebaše mene kao izvjestitelja. Sami čitatelji ispisaše rečenice, zabilježiše glavne aktere, poslaše fotografiju. Na desetine malih izvješća kratka i iskrena sadržaja pojavi se tom prigodom.
Na strani obilježenoj naslovom Osmrtnice. Tamo bi zapisano da je u subotnje popodne, upravo na dan blagdana svetog Ante, u Berlinu preminuo Ivan Omrčen. A u utorak je ispraćen put Domovine. Posljednjeg njegova počivališta. –Mirno počivaj u svojoj Tijarici i Kraljevstvu nebeskom, stajalo je u jednom od podsjećanja.
Stojim tako i ja u utorak ispred berlinske crkve svetog Sebastiana. Taj mi događaj intenzivno ispunio dan. Negdje je oko deset sati. Dvorište ispred crkve ispunjeno svijetom. Kao da je nedjeljni, misni dan. Samo lica drukčija, zdvojna, plačna, umorna.
Ljudi zbijeni jedan do drugoga. Brojna poznata lica naših iseljenika. Ispred supruga, sin, kći i zet pokojnika. Sestra pristigla iz Domovine. Mala, tužna skupina. A svi zajedno, opet velika tužna skupina.
Pokojniku je tek 58 godina. Lijes je već u automobili pogrebne tvrtke što će ga poslije molitve, posljednji puta odvesti na daleki put i prevesti do daleka cilja. S kojeg je davno krenuo.
S prislonjene fotografije gleda sredovječni, prosjedi gospodin, blagih crta lica i osmjeha. Ne treba vam u tim trenucima poznavati ga da bi razumjeli bol bližnjih. U taj tužni osjećaj svi se razumiju. Sviju dotiče.
U crkvi ispunjene sve klupe. Slegla se prije početka molitve neka teška, grobna tišina.
–U ruke tvoje Gospodine predajemo tijelo našega brata…čita i moli fra Stipe. I meni kapaju suze. Sjetih se kako je o ovoj temi i gubitku majke pisao prije koji dan naš fra Berislav. Pa ni meni nije davno od sličnih, potresnih doživljaja. Teški su to trenuci za svaku obitelj. Posebno onu iseljeničku. Pokojnikovo tijelo u automobilu ispred crkve. A mi ostali, živi, u crkvi, na molitvi, ispraćaju. Takav običaj, pravilo, što li?!
Pa potom molitva i blagoslov ispred, kraj odra. prije nego li zamakne i posljednji puta prijeđe taj razmak od Berlina do Tijarice. Ko zna koliko puta je za života to činio. Bezbroj sigurno. Tipično iseljenički.
Poput svih sugrađana iz malene Tijarice kojih je više u Berlinu nego li doma, i pokojni Ivan se zaputio vanka s početka davnih sedamdesetih. Vele poznanici, otac mu nosio nadimak Keko pa i Ivana još u djetinjstvu prozvaše Kekez. Kako tada, tako do kraja života. U Berlinu, sve po tradiciji složnih i srdačnih Tijaričana. Obrt ugostiteljski. Nakon restorana negdje na Kudammu, skrasio se s kraja osamdesetih u berlinskoj općini Rainickendorf. Naziv radnje „Dalmacija“, a kako drukčije! Pa obitelj…supruga, sin, kći, zet, unuk koji nosi njegovo ime… sve po planu.
Potpuno skroman, samozatajan lik, „previše dobar da bi još ostao na ovome svijetu“, tako opisa njegovu narav osoblje „Dalmacije“. Slično rekoše svi koje priupitah. Bolest se privukla kradom, a koban kraj dođe iznenada. To je bližnjima uvijek nekako iznenada. Nikad dovoljno očekivano.
Oslika mi Ivanov ispraćaj ispred crkve svetog Sebastiana, sudbinu brojnih iseljenika. Život daleko od Domovine, pa posljednje počivalište tamo gdje je srce vuklo sve godine stjecanja tog tvrdog iseljeničkog kruha. Razumijevanje, sućut, žal i poštivanje se oslikavalo na licima naših Hrvata.
Pratila sam ih na brojnim iseljeničkim stazama posljednjih godina. Spremnim imadoh fotoaparat za brojnih događaja, zapisah vrijedne, zanimljive stvari. Zabilježih prilično toga tekstom i slikom. Sad fotoaparat osta nedodirnut. I prvi puta nedostaje nekako riječi. Nije ih ponekad ni potrebno previše. I iz ovo nešto, razumjemo svi dobro, sličnu našoj, ovu Ivanovu priču.