prilog: Milan Rajšić
Danas, u subotu 02. travnja, počela je nova 1443. godina, prema muslimanskom računanju vremena.
Narednih mjesec dana su Muslimani u znaku Ramazana (Ramadan).
Kako bi jačali vjeru i duh, vjernici se preko dana uzdržavaju od jela, pića, duhana, seksa.
Navečer, kada padne mrak, počinje Iftar i traje do prvih sunčevih zraka. Ljudi se druže, sjede cijele noci u parkovima, restoranima ili kod kuće, jedu, piju, razgovaraju, mole, klanjaju…
I tako trideset dana.
Zapadni čovjek to najčešće komentira omalovažavajući: to i nije ništa, to može svatko!
Pokušajte, pa ćete se uvjeriti da svatko zdrav to može napraviti, ali nije ni malo lako.
Posebice u dugim ljetnim danima kada se ne smije popiti kap vode, povući dim cigarete, staviti nešto pod zub.
Pošto nije lako, od ovoga se izuzimaju stari ljudi, trudnice, djeca i putnici.
Kao putnik sam bio desetak puta u arapskom svijetu u vrijeme Ramadana.
Najljepše mi je bilo u Siriji, najliberalnije u Turskoj, najnormalnije u Iranu.
Prvi put sam doživio post u sirijskom gradu Hama i nisam mogao pohvatati toliko novih detalja koliko stane u vrijeme kada svi još nervozno kupuju posljednje namirnice, potpuno ispražnjenog grada, a onda eksplozije boja, mirisa, zvukova, koja traje do kasno u noć.
Teškom mukom sam se uspio izboriti za svoju ogromnu porciju humusa i falafel, a onda lutajući cijele noći skupa s tisućama, tamanio baklave. U kilogramskim količinama.
A moram priznati da i nisam u potpunosti postio.
Ustajao sam par sati kasnije nego domaći i u ruksaku sam uvijek imao jedno dvije datule.
Koliko bih ja tek pojeo, da sam postio sto postotno!?
Stranac ima pravo jesti, ali je to toliko teško, kada nitko drugi oko vas ne jede.
Za Ramadan sam čuo prvi puta prije šezdeset godina.
Na kraju kuće u kojoj sam živio, radili su sladolede, krempite, šampite i svilene bombone, braca Faik i Nebija.
Jedan povelik i okrugao, a drugi omalen i kao sušena riba.
Jedanput godišnje su oni zatvarali radnju i odlazili u daleko Tetovo, a narod je šaputao: “Otišli su do Ramadana i Bajrama!” , ne znajući jednako kao i ja, što to znači.
Prve lekcije o muslimanstvu i Ramadanu, sam naucio od Iveš
Nije greška. Nisu me u Sarajevu za vrijeme studija, ništa naučili Dževad, danas direktor jedne Šumarije u Bosni, jednako kao što mi Faruk, donedavno dekan Sumarskog fakulteta i nekadasnji sekretar CK Sarajeva, nije ni na koji nacin dao do znanja da vjeruje u Alaha.
Ivo Barbaric, Hrvat, katolik, rodom iz Zepca, je bio preteca Google i Wikipedia i znao je sve ali bas sve o muslimanstvu, ali i o katolicanstvu, kojega su se isto tako, mnogi tih godina stidjeli.
Svima koji slave Ramazan (Ramadan) nova 1443. godina.