stihovi: Edo Korjenić
slika: Nada Vučičić
Nada umire zadnja
lako je kazati
spasi me od sebe
od snova pomučenih
od brojeva
od sati neizbrojanih
Nada umire zadnja
naga na usnama
prije obrisanog karmina
bez perona dolazaka
i odlazaka
u zatvoru
ispod kore nara
u zelenoj provinciji
u buci velegrada
u samotnom srcu
u krletki papagaja
Žao mi je ljubavi
što me uopće ne slušaš
a ne mogu nebu ništa više šapnuti
protiv sebe
ni ovog trenutka
dok zadnja nada umire tiho
i plače izluđeno
duboko ranjena do srca
a da ni sami ne znamo
kako
jednostavno naš brod
tone polomljen
u tišini
